U okviru programa Što arhitektura radi kad ne gradi za 2022. godinu objavljujemo članak talijanskog povjesničara arhitekture Alberta Franchinija pod nazivom Participativna arhitektura Giancarla De Carla u prijevodu Erica Ušića.
Participativna arhitektura Giancarla De Carla
Participacija je nezaobilazna tema za razumijevanje kompleksnog razmišljanja Giancarla De Carla o arhitekturi i urbanom prostoru.
Nije riječ o temi proizašloj iz 1968. godine, iako su prosvjedi studenata i radnika na pozitivan način preplavili čitavo društvo i stvorili uvjete za njezinu konkretnu primjenu1. Ova knjiga namjerava svjedočiti o dugom procesu sazrijevanja De Carlove ideje o participaciji, čija je putanja, koja je započela neposredno nakon rata, u potpunosti definirana tek sedamdesetih godina, u desetljeću u kojem je koncentrirana većina njegovih referentnih tekstova. Ova ideja nije nikada bila izražena na sustavan način i ona se nikako ne smije smatrati teorijom, već prije pristupom, predispozicijom, usmjerenjem koje dubinski odražava njegov anarhizam2. Otuda i činjenica da nikada nije izdao knjigu posebno posvećenu ovoj temi.
Njegov bi položaj trebao biti očit iz samog čitanja odabranih tekstova, od kojih mnogi ne govore detaljno o temi jer ova selekcija ima za cilj, osim razumijevanja same teme, također i rasvijetliti kako je ta ideja, upravo zbog njezina središnjeg mjesta, raširena u spisima ovog arhitekta. Drugi usvojeni kriterij selekcije bio je odabir tekstova koji danas više nisu lako dostupni.
Među najznačajnijim nedostacima potrebno je istaknuti izostanak teksta L’architettura della partecipazione (1972.), koji je nedavno ponovno objavljen za Quodlibet3. Ovaj je tekst, prvi u kojemu se riječ participacija pojavljuje u naslovu, izostavljen jer se bavi mnogim pitanjima koja su u ovdje uvrštenim tekstovima, prema našem mišljenju, obrađena na sveobuhvatniji način te su stoga pristupačnija današnjoj publici.
Popis tekstova o participaciji koji je naveden na kraju knjige uključuje mnoge druge tekstove koje iz uredničkih razloga nije bilo moguće uvrstiti, ali koje ipak želimo uzeti u obzir, makar u obliku popisa. Prelistavajući bibliografiju, očito je da je tema participacije pratila De Carla tijekom cijelog života, čak i ako su mnoge njegove namjere na koncu ostale potpuno neizražene.
Uostalom, riječ je o gotovo pa i zaboravljenoj temi4, neispravno shvaćenoj5 ili potpuno neshvaćenoj6. Srećom, postoji nekoliko iznimaka u pogledu općenitijih tekstova i monografskih narativa7. I na polju arhitektonske teorije ne možemo uočiti neko veliko uvažavanje njezinih načela i primorani smo primijetiti ozbiljne izostanke u glavnim zbornicima koji su posvećeni suvremenim tekstovima8. To je uglavnom posljedica toga što De Carlo nije nikada napisao knjigu na tu temu, ali i toga da su te ideje mnogima bile nezgodne jer su na oštar način dovodile u pitanje stvarnost u kojoj se arhitektura proizvodila između 1960-ih i 1980-ih godina.
Ovaj uvod ne namjerava samo popuniti tu prazninu već prije svega pomoći čitatelju da ukloni sve lažne “mitove” koji ograničavaju ovu temu. Sažimajući što je više moguće, možemo reći da bi prema nekima ova tema spadala u kategoriju populizma, dok bi za druge ona bila istovjetna arhitektovu odricanju vlastitog autorstva; razmatranja koja su, u slučaju De Carla, potpuno pogrešna i stoga moraju biti u potpunosti revidirana.
Da bi se to učinilo, bit će potrebno u potpunosti razumjeti njegove političke motivacije, komentiranjem posebno odabranih odlomaka, slijedeći kronološki redoslijed u kojem su tekstovi prezentirani. Drugo, pokušat će se objasniti evolucija i duboke posljedice koje je to načelo imalo na njegovu ideju urbanizma, projektiranja, ali i na figuru arhitekta i na njegovu ideju arhitekture.
Pročitaj ostatak…
