Pulska grupa: Zajedničkim dobrom protiv istarskog mikrofašizma

O odlasku na Bijenale arhitekture u Veneciji, petogodišnjoj borbi za očuvanje javnog prostora, sprezi politike i medija i povlačenju intervjua koji su dali za istarke dnevne novine razgovarali smo s Emilom Jurcanom, Martom Baradić i Vjekoslavom Gašparovićem, dijelom Pulske grupe.

Mediji i cenzura

Zašto ste povukli intervju koji je trebao izaći prije nekoliko dana u subotnjem prilogu Zoom Glasa Istre?
To je super scena. Dakle, netko ti pošalje pitanja, ti na pitanja odgovoriš. Odgovori dođu do urednice, i iz svakog odgovora, kao da šišaš bonsai, skineš one vrške koji malo strše. Skineš gdje se spominje da je studija Muzila – koju je izradio ured 3LHD, a koja nije prezentirana javnosti prije izglasavanja – plaćena javnim novcima; skineš sve dijelove gdje se spominju Miletić, Jakovčić, IDS i njihove brutalne izjave tipa “treba ih ukloniti”, “iseliti iz Istre” i slično, i ostane ti odgovor koji i dalje ima glavu i rep, samo nema nikakvog sadržaja.

U tom intervjuu je ispalo kao da smo mi neki aktivisti, ali razlog zašto smo mi aktivisti ispao je negdje po putu. Nigdje se ne spominje zašto smo mi krenuli u sve te akcije. Bizarno je na kraju na što se sve redakcijski interveniralo. Evo još par detalja. Htjelo se rezati naziv naše teme za Bijenale „Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prostor“ koji je ostao na kraju. Najbizarnije od svega je to što smo opisujući politiku u Istri nazvali to „ideologijom vina i tartufa“. I ta je „ideologija vina i tartufa“ ispala. Ni to nije sve. Na pitanje što za nas znači odlazak na Bijenale, mi smo odgovorili da, između ostalog, nama to znači da konačno, nakon pet godina, možemo dati intervju za Glas Istre. I na kraju ipak nismo uspjeli. Dakle, nakon što su nam poslali intervju na autorizaciju, a koji je doživio uredničku intervenciju, mi smo odbili autorizirati takav intervju.

I selektor Tomislav Pavelić je povukao svoj intervju u znak solidarnosti prema vama.
Tomislav Pavelić je autorizirao svoj intervju i onda ga je naknadno povukao iz solidarnosti prema nama. Znači, on ga je autorizirao prije nego što se izdešavalo strizanje našeg intervjua. Obratio se uredništvu i obznanio da on povlači svoj intervju jer je on dio iste ekipe i da, ukoliko postoji cenzura nad Pulskom grupom, onda ni on ne želi sudjelovati u takvom mediju.

Nakon zida radikalizacija metoda

Pulska grupa je izabrala put raskrinkavanja političko-kapitalističkih odnosa koji ne djeluju u korist javnog dobra, već u interesu kapitala. Zašto ste odabrali upravo takav pristup i koje su zapravo osnovne smjernice vašeg djelovanja?
Kod nas je to krenulo obrnutim pravcem. Mi smo priču započeli s vrlo konkretnim stvarima, s detaljima. Nismo se slagali s prijedlogom za područje Katarina, Monumenti gdje su se predlagale vile za četiri stotine bogatih, resort ograđen zidom. U početku nismo takav naš pogled na urbanizam stavljali u neki teorijski okvir u smislu nekakvog eksploatatorskog odnosa prema gradu, nego smo krenuli sa studentskom radionicom kako bi izradili projekte koji i unutar kapitalističke matrice mogu drugačije te stvari postavljati.

Tada smo čak predlagali i javno-privatno partnerstvo što iz sadašnje perspektive izgleda suludo. To su onda bili prijedlozi da se neke komercijalne aktivnosti spoje zajedno s nekim javnim poput kampusa, prostora za stanovanje, poslovnih prostora, ribarske luke, restorana, ribarnice i dr. Turizam iz našeg prijedloga nije bio isključen. U njemu su bili i hoteli, marina i dr. Poanta je bila da se sve to izmiješa i da to ne bude ekskluzivna zona. Ni ekskluzivno javna, ni ekskluzivno privatna zona; ni ekskluzivno bogata, ni ekskluzivno sirotinjska zona. Dakle, da bi taj dio grada, ili bilo koji drugi, zaživio i funkcionirao on mora biti heterogen, a da bi bio heterogen on u sebi mora imati mješavinu svih mogućih aktivnosti.

Ti prijedlozi su naletjeli na zid gdje smo mi shvatili da je apsolutno nemoguće išta predlagati za to područje Brijuni Rivijere jer si vladajući daju ekskluzivno pravo da planiraju što će biti s tim vojnim zonama.

Onda smo kroz praksu i osobno iskustvo i kroz konfrontaciju s politikom polako gradili neku teorijsku osnovu koja ta naša iskustva i praksu prate. To je kulminiralo 2009. godine kongresom Grad postkapitalizma kada smo naša iskustva i slična iskustva drugova iz drugih gradova posložili u Pulsku deklaraciju koja bi nadišla taj političko-kapitalistički odnos prema gradu.

Niste li započeli sa svojevrsnom radikalizacijom vaše taktike nakon što ste, kako sami kažete, naletjeli na taj zid koji je podijelio struku i javne politike?
Naš primarni plan je bio koristiti konvencionalne metode koje arhitektura, urbanizam tj. struka posjeduje; predlagati rješenja i savjetovati javnu upravu kako da usmjerava svoje djelovanje. To su metode koje, svaki imalo uređen kapitalistički sistem ima inkorporirane u sebi. Međutim, pokazalo se da te konvencionalne metode ne nalaze na plodno tlo.

Naravno, mi nismo željeli odustati od naših zahtjeva i naše želje da građani prisvoje Katarinu, Monumente, Muzil i ostale dijelove Brijuni Rivijere. Shvatili smo da se unutar redovitih procedura koje nudi sustav to ne može napraviti i da za to ne postoji sluha, te smo odlučili pronaći nove metode i taktike koje nisu unutar tog formalnog sustavnog okvira. Tako smo počeli organizirati protestne šetnje na tom području, neposredno intervenirati na tom području bez ikakvih dozvola, stimulirajući čak i legitimizirajući tu bespravnu gradnju koja se dosta kriminalizira. S druge strane, mnogi ne žele vidjeti da je problem bespravne gradnje rezultat potpuno suludih zakonskih okvira. Jer ako je većina zemlje bespravno izgrađena onda nešto ne valja s tim propisima i njezinim provođenjem, a ne s većinom graditelja.

Ono najbitnije što smo se trudili napraviti je da stimuliramo ljude da prisvajaju taj prostor na bilo koji način, s dozvolom ili bez dozvole, legalno ili ilegalno. Glavni cilj je bio da što više ljudi koristi to područje i da se na taj način emotivno i vežu uz njega. Što više ljudi ima emotivnu vezu s tim prostorom, tim će ga teže netko jednog dana prodati i zagraditi žicom. A najlakše ga je ograditi i prodati ako nitko živ za njega ne zna. To je, recimo, slučaj s Muzilom. On je ograđen i zatvoren i dok se nisu dogodile one šetnje Muzilom nitko živ tamo nije bio, nitko nije imao pojma koliki je to prostor, kakav je i čega tamo sve ima. Tada su ljudi shvatili koliko je suludo da se taj prostor proda tamo nekoj kompaniji. Dok god je taj prostor nepoznat teren onda s njim možeš u tajnosti raditi što hoćeš.

Foto: PARK MALIH OTKRICA – povijesni ulaz građana u vojarnu Valelunga, 2007. (foto: Dejan Štifanic)

____

Društvena relevantnost arhitekture

Pulsku grupu je Tomislav Pavelić kao selektor predložio ministarstvu kulture da predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu. Ocjenjivačko povjerenstvo ministarstva odlučilo je da će upravo projekt Pulske grupe predstavljati Hrvatsku. Kako je došlo do te suradnje?

On je tome pristupio iz jedne drugačije perspektive. On nema direktan odnos ni s projektom Brijuni Rivijera niti s pulskim problemima. Dapače, on, dok nismo počeli surađivati, nije znao za suštinu te priče. On ima jednu drugu temu koju želi kroz ovo Bijenale ispostaviti. Njega interesira koja je svrha arhitekture unutar sustava koji je nepravedan sam po sebi. Sustav u kojem si jako mali broj ljudi može priuštiti arhitektu; gdje su arhitekti usmjereni raditi elitističke stvari za ljude koji si to mogu priuštiti ili bespogovorno slušati vlasti i politiku koja im nameće rješenja koja oni samo potpisuju.

U takvim okolnostima, po njemu, izgubila se društvena relevantnost arhitekture i onda je on krenuo u potragu što bi ta društvena relevantnost trebala biti. Obzirom da je on osoba koja u svom radu spaja konceptualnu umjetnost, teoriju i arhitekturu, pokušavao je kroz umjetničke prakse, koje su ukazivale na neke prostorne probleme, tražiti tu relevantnost. Kako bi unutar domene arhitekture pronašao neku praksu koja bi društvenu relevantnost vratila u diskurs, odlučio se to potvrditi pulskim primjerom. Jer po njemu, što je najzanimljivije, mi svoj kredibilitet ne gradimo kao arhitekti već kao ljudi koji tu živimo i koji zajedno sa istomišljenicima djelujemo na rješavanju nekih lokalnih problema, a unutar te borbe se koristimo tehničkim i stručnim znanjem koje smo usvojili kroz školovanje. Arhitektura je tu oružje koje služi za dokazivanje nečeg što je izvan granica same struke.

Dakle, Tomislavu Paveliću je naša praksa bila primjer kako arhitektura može svoju relevantnost ponovno izgraditi na toj temeljnoj osnovi, te nas je pozvao da se s tim konceptom javimo na natječaj. Mi smo pristali i on nas je predložio kao glavne izlagače. Mi ćemo predstaviti naše metode djelovanja i ukazati, prvenstveno na pulske probleme (ali i u kontekstu sličnih problema diljem Hrvatske), i to je naš interes u vezi bijenala, a njegov je interes da mu ta metodologija posluži za diskusiju u okviru bijenala o relevantnosti arhitekture općenito.

Buđenje struke

Nije li pomalo paradoksalna situacija da su vlasti dozvolile da jedno ovakva slika Hrvatske biva predstavljena izvan granica Hrvatske, tim više ako znamo u kojem je pravcu adresirana vaša kritika postojećeg stanja? Pušu li to neki drugačiji vjetrovi iz smjera ministarstva kulture ili je sve stvar samo slučajnosti odnosno nedovoljne upućenosti? Ili možda nešto treće?
Mislite da je to „kajla“ IDS.-u!?

Ne znam, pitam?
(dugi smijeh)Možda. Možda smo mi marionete u nekim žešćim političkim igrama. Znate, ovdje ministarstvo i nije imalo zadnju riječ. Ovo je prvi put u dvadeset godina postojanja države da su se selektori birali na javnom natječaju. Prosudbena komisija je bila sastavljena od predstavnika Udruženja hrvatskih arhitekata, koji su imali većinu u toj komisiji, i predstavnika ministarstva. Struka je imala zadnju riječ u tom izboru, a ne ministarstvo. Tu se vidjelo da neki drugi vjetrovi pušu.

A novi vjetrovi pušu samo iz smjera struke, ali ne i iz politike jer je vlada ipak dala Katarinu Končaru. To udruženje arhitekata je još prošlog ljeta poslalo pismo istarskoj županijskoj skupštini gdje su argumentirali zašto je ugovor Brijuni Rivijera štetan, te sugerirali vijećnicima da ne idu u njegovo izglasavanje.

To je nešto što lokalne vlasti zanemaruju sve ove godine. Uveli su medijsku blokadu nad našim radom i oni nemaju pojma što mi radimo proteklih godina. A mi ovih pet godina agitiramo i lobiramo najviše kroz našu struku, te smo uspjeli uvjeriti i udrugu hrvatskih arhitekata da izađe s jednim takvim stavom prema politici. Politika je pukla kad je dobila to očitovanje struke, te je počela diskreditirati struku. Usrali su se. Dakle, tu su se te promjene desile i to tek kada je autoritet udruge hrvatskih arhitekata bio tako brutalno diskreditiran. Tako su i oni na vlastitoj koži shvatili s kakvima mi imamo posla ovdje u Puli. Postao im je jasniji naš rad, tako da su naš prijedlog za Bijenale lakše iščitali i podržali na tom natječaju.

Brijuni Rivijera kao paradigma odnosa u Istri

Pitanje javnih prostora, pogotovo demilitariziranih zona u fokusu je vašeg arhitektonsko-političkog angažmana? Posebnu opasnost vidite u jednosmjernom procesu privatizacije? Projekt Brijuni Rivijera je, po vama, primjer koji zrcali političku i medijsku stvarnost grada Pule i Županije. Što se nazire u tom ogledalu?
Kroz sustavnu propagandu Glasa Istre i ostalih medija (Jutarnji, Tv Nova, Nit…) postiglo se to, da kad pričaš s ljudima, oni kažu: „Bolje da se bilo što radi, nego da ovako sve propada“. A istina je obrnuta: sve stoji i propada upravo zbog neracionalnog forsiranja tog projekta. Upravo zbog tih dugoročnih nerealnih planova sve stoji. Nitko ne može ući na ta područja, nitko ih ne može koristiti, sva postojeće infrastruktura je propala.

Možemo ići toliko daleko i reći da ti ljudi, koji uporno guraju projekt Brijuni Rivijera, moraju odgovarati za štetu koja je nastala u zadnjih 10 godina kako je vojska napustila ta područja. Sva ta infrastruktura i zgrade su bile izgrađene javnim novcima i bile su u uporabnom stanju kad je vojska otišla. Da je netko ušao na ta područja i da ih je nastavio koristiti ona ne bi propala. Dakle, nastala je velika materijalna šteta.

Ilustracija: CRVENI PLAN PULE – slika grada u kasnom kapitalizmu, 2008.

__

Želite li reći da je interes gradskih i županijskih vlasti bio da jedan takav potencijal razvoja grada Pule propada?
Mislim da je to racionalan interes kontrole. Vlast želi imati direktnu kontrolu, pa i financijsku, nad ogromnim turističkim kapacitetima.

(Drugi član Pulske grupe ovaj problem vidi drugačije) Ja mislim suprotno. Ono što je ključ privatizacije je da se država, kao čuvar javnog interesa, odriče odgovornosti. Ona bi najrađe dala sve što je javno u privatne ruke i tako skinuli sa sebe i financijsko breme i breme odgovornost upravljanja. Dakle, ako dođe neka kompanija koja dobije u koncesiju 180 hektara zemlje ona sigurno može zasjeniti ove lokalne bandite na vlasti. Nema te šanse da IDS može kontrolirati Adris grupu ili Uljanik, primjerice. To su kompanije koje su izvan njihove moći.

Problem je, dakle, više iracionalnog tipa. To je vizija Ivana Jakovčića. To je, kako je u par navrata rekao, njegov projekt i vizija, on je to izmislio i on je to osmislio. Piramida moći u Istri funkcionira tako da nitko nema muda osporiti što je glava, što je vrh osmislio. To je staljinistički model. A deset godina je previše vremena da bi sada nepogrešivi despot izašao u javnost i rekao: „Dragi narode, bio sam u krivu.“ Za Hidrobazu se nitko nije javio na natječaj, za Katarinu se javio samo Končar koji je hiper sumnjiv tip kojeg Vlada ne želi vidjeti ni u brodogradilištu. Jedino u Puli je on dobrodošao.

Sve činjenice govore da je to, i iz kapitalističke perspektive pušiona od projekta. A Odgovornost se u ovih desetak godina akumulirala. Pazite sada apsurdnost situacije. Muzil je 2007. kada je otišla vojska imao apsolutno upotrebljive spavaone, menze, restorane i dr. S druge strane Pula već godinama očekuje studentski kampus. Tu dolazimo do apsurda. Kampus se misli graditi na području Opće bolnice. Međutim, da bi se tamo gradilo treba iseliti postojeće odjele. Da bi se oni iselili potrebno je napraviti novu bolnicu. Dakle, trebalo bi sve porušiti jer je ovo sada neupotrebljivo, e kako bi Pula dobila studentski kampus. I dok se sve to čeka u međuvremenu su zgrade na Muzilu propale i više nisu u upotrebljivom stanju.

Ono što se te 2007. moglo napraviti s minimalnim ulaganjima, studentski kampus, sada se više ne može. Tada, kada se to moglo fizički, nije se htjelo politički zato jer su ideje i vizije bile da se sve te upotrebljive zgrade moraju ukloniti, počistiti, porušiti da bi se tamo napravio golf. Sada smo u situaciji gdje nemamo ni bolnicu, ni kampus, ni golf.

Detronizacija postojećih političkih elita

Zašto se o tome tako malo priča? Da li je, po vama, na snazi često spominjana sprega između politike i medija?
To je mikrofašizam. Sve one priče kako je Istra multi-kulti regija padaju u vodu ako svaki oblik kulture koji se razlikuje od ove dominantne nema šanse da zaživi. Nema prostora za ništa drugo i drugačije.

Čak da te ideje i dođu do šire javnosti, ona dobiva samo informacije. Mislimo da šira javnost već i danas posjeduje sve informacije. Jer, jako malo ljudi u Puli vjeruje da će ovaj napraviti bolnicu, jako malo ljudi vjeruje da ovaj išta radi na bolnici, jako malo ljudi vjeruje da će Brijuni Rivijera ikada biti napravljena. Znači, javnost je obzirom na stanje u medijima jako dobro informirana. To znači da neformalni kanali rade; ljudi žele informaciju. Dokaz tome su razgrabljene novine Otvoreni Muzil svaki put kad ih tiskamo. Dostupnost informacija je samo jedan manji medijski problem.

Ono što je veći problem je što ćeš učiniti kada jednom saznaš tu informaciju. I tu dolazimo do jedne sprege koja je puno opakija od ove medijske, a to je da taj istarski mikrofašizam kontrolira ekonomiju. Obzirom da se radi o malom tržištu s malim brojem ljudi, s niskom fluktuacijom koje zapravo i nema, svi izvori financiranja i kapitala su u rukama stranke koja je 22 godine na vlasti. U tih dvadesetak godina izgradili su svoju partijsku meta mrežu koja sve te stvari regulira. Otvoreno se govori da moraš biti član stranke da bi dobio neki posao. Ta kontrola koja seže u onemogućavanje elementarne egzistencije, a mnogi su ljudi otišli iz Istre jer nisu mogli opstati u takvom okruženju, e to pokazuje kako je došlo do te totalitarne sprege.

Kako se nositi s takvim stanjem? Vidite li rješenje isključivo u jačanju participativnih građanskih strategija ili mislite da bi i političko tj. stranačko provjetravanje moglo promijeniti i službenu gradsku i županijsku politiku? Drugim riječima, što se mora dogoditi da vlasti postanu odgovorne prema građanima, a ne isključivo prema kapitalu?
Ti danas nemaš s kim participirati, jer nemaš što participirati s ovakvima na vlasti. Umjesto modela participacije radije bi te zahtjeve usmjerio na autonomiju od tih političkih elita. Utoliko mislim da neko stranačko provjetravanje od gore nema nikakve šanse da promjeni postojeće stanje. Promjene su moguće isključivo odozdo. Tu u prvom redu mislimo na razbijanje te njihove razgranate partijske mreže jačanjem autonomije inicijativa građana i organizacija koje građani, nezavisno o vlasti, razvijaju.

Treba razvijati mikro ekonomsku mrežu putem, primjerice, zadruga u kojoj možemo postaviti svoje uvjete i modele. Treba se boriti da se ukloni sav taj partitokratski kadar iz Rojca, MMC Luke, tiskare, vrtića, sporta, škola, mjesnih odbora, javnih ustanova… Onda se stvaraju preduvjeti da se tamo može nezavisno odlučivati što je u našem najboljem interesu. To je prvi korak. Drugi korak kako se možemo suprotstaviti privatizaciji jest prisvajanje tih prostora. Isto kako se prisvojio Rojc, na isti način se i spomenuti ostali prostori moraju prisvojiti kako bi se krenulo u razvijanje grada.

Foto: OVO JE MOJ SVIJET – rekonstrukcija mosta Valelunga, 2010.

__

Kapacitet za promjene

Kakvi su po vama kapaciteti tih inicijativa i koja je njihova realna snaga kako bi se postiglo ovo o čemu govorite, a to je prisvajanje tih prostora?
Pa, ima nas (smijeh). Čim ljudi shvate da vrijede, da mogu i da znaju, čim shvate da ne moraju čekati da im netko nešto servira i da to mogu sami. U gradu postoje ljudi koji znaju nešto napraviti. Zato su nam interesantni skvoteri koji iz nekih materijalnih poriva skvotiraju bivša vojna područja. Za razliku od kulturnih, političkih skvotera koji kreću u prisvajanje iz stava, ovi materijalni skvoteri prisvajaju iz potrebe. Oni su stjerani u kut jer su im zatvoreni legalni kanali kako bi došli do prostora u kojima bi nastavili sa svojim aktivnostima.

Najbolji primjer za to je ribarska luka na Katarini koja je skvotirana prije 5-6 godina. Prvo su se godinama borili da u urbanistički plan Pule uđe neka lokacija za ribarsku luku jer nije bila predviđena ni jedna iako Pula ima najviše ribarskih brodica u sjevernom Jadranu. Kad su shvatili da nikad neće dobiti tu ribarsku luku, na što imaju potpuno pravo, odlučili su zaposjesti spomenutu lokaciju dok se nešto ne riješi. To je po nama kapacitet koji će zbog rastućih potreba sve više rasti. Smatramo da je skroz legitiman korak zaposjesti te zgrade tamo da bi se živjelo, primjerice. Svi mi plaćamo neku rentu, a pola grada zjapi prazno. To jedino kapitalizam može nametati!

Spomenuli ste autonomne zone. Mislite li da odustajanje od borbe za ulaskom u službenu politiku i rješavanje problema konvencionalnim putem, pozicionira cijelu ovu vašu priču u svojevrsni geto? Može li i treba li ova politička i građanska snaga jednog dana zauzeti Forum?
Da, ali je neophodno cijelu ovu garnituru promijeniti. Nije bitno zauzeti gradonačelnikovu fotelju, bitno je izmijeniti sistem na koji se moć distribuira. Kad se to izmjeni onda je moguće puno transparentnije vršiti pritisak na gradsku vlast, koja god ona bila, kako bi se udovoljilo zahtjevima građana. Ono što je najveći problem bilo kojeg oblika vlasti, pa tako i ovog u Puli, je to što oni funkcioniraju po korporativnom modelu. Oni su firma. Ta firma, taj naš grad, je zadužen do grla i bilo tko da sjedi u toj fotelji on odgovara svojim kreditorima tj. bankama. Tek kad dođu izbori sjete se da su odgovorni i građanima; i sve to kako bi osigurali još jedan mandat. Dakle, to je problem demokracije ili kako su to Grci nazvali debtokracije. Demokracija u zaduženom sustavu je nemoguća.

Zato smo mi za ovo Bijenale decidirano naveli da se mora razgovarati o neposrednoj, direktnoj demokraciji koja ima taj kapacitet da stvara neposredan prostor. Mi u Veneciji na Bijenalu želimo ukazati na širi kontekst, koji nije isključivo samo pulski. Želimo pokazati i neke druge primjere u Hrvatskoj gdje je taj zahtjev za neposrednom demokracijom izašao u prvi plan. Prisjetimo se: od studentskih protesta na fakultetima gdje su direktnom demokracijom branili školstvo kao javni resurs, preko radničkih vijeća u 3. Maju, zauzimanja Dalmacijavina od strane radnika, do borbe u Varšavskoj ulici zbog privatizacije javnog prostora, Srđa u Dubrovniku i drugo.

To su primjeri koji pokazuju da se na nivou države stvara jedna mreža inicijativa kojima je zajedničko borba protiv privatizacije i uspostavljanje jednog zajedničkog dobra. To je ono u čemu mi vidimo potencijal razvoja urbanizma, razvoja grada. Taj potencijal mi ne vidimo ni u privatnim licima niti u javnim upravama, već u inicijativama koje su sposobne boriti se za obranu javnoga.

Razgovarao: Željko Marković

Autor/izvor: pulski.hr 17.04.2012.