Pulska grupa: ZajedniÄkim dobrom protiv istarskog mikrofaÅ¡izma
O odlasku na Bijenale arhitekture u Veneciji, petogodiÅ¡njoj borbi za oÄuvanje javnog prostora, sprezi politike i medija i povlaÄenju intervjua koji su dali za istarke dnevne novine razgovarali smo s Emilom Jurcanom, Martom Baradić i Vjekoslavom GaÅ¡parovićem, dijelom Pulske grupe.
Mediji i cenzura
Zašto ste povukli intervju koji je trebao izaći prije nekoliko dana u subotnjem prilogu Zoom Glasa Istre?
To je super scena. Dakle, netko ti poÅ¡alje pitanja, ti na pitanja odgovoriÅ¡. Odgovori doÄ‘u do urednice, i iz svakog odgovora, kao da Å¡iÅ¡aÅ¡ bonsai, skineÅ¡ one vrÅ¡ke koji malo strÅ¡e. SkineÅ¡ gdje se spominje da je studija Muzila – koju je izradio ured 3LHD, a koja nije prezentirana javnosti prije izglasavanja – plaćena javnim novcima; skineÅ¡ sve dijelove gdje se spominju Miletić, JakovÄić, IDS i njihove brutalne izjave tipa “treba ih ukloniti”, “iseliti iz Istre” i sliÄno, i ostane ti odgovor koji i dalje ima glavu i rep, samo nema nikakvog sadržaja.
U tom intervjuu je ispalo kao da smo mi neki aktivisti, ali razlog zaÅ¡to smo mi aktivisti ispao je negdje po putu. Nigdje se ne spominje zaÅ¡to smo mi krenuli u sve te akcije. Bizarno je na kraju na Å¡to se sve redakcijski interveniralo. Evo joÅ¡ par detalja. Htjelo se rezati naziv naÅ¡e teme za Bijenale „Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prostor“ koji je ostao na kraju. Najbizarnije od svega je to Å¡to smo opisujući politiku u Istri nazvali to „ideologijom vina i tartufa“. I ta je „ideologija vina i tartufa“ ispala. Ni to nije sve. Na pitanje Å¡to za nas znaÄi odlazak na Bijenale, mi smo odgovorili da, izmeÄ‘u ostalog, nama to znaÄi da konaÄno, nakon pet godina, možemo dati intervju za Glas Istre. I na kraju ipak nismo uspjeli. Dakle, nakon Å¡to su nam poslali intervju na autorizaciju, a koji je doživio uredniÄku intervenciju, mi smo odbili autorizirati takav intervju.
I selektor Tomislav Pavelić je povukao svoj intervju u znak solidarnosti prema vama.
Tomislav Pavelić je autorizirao svoj intervju i onda ga je naknadno povukao iz solidarnosti prema nama. ZnaÄi, on ga je autorizirao prije nego Å¡to se izdeÅ¡avalo strizanje naÅ¡eg intervjua. Obratio se uredniÅ¡tvu i obznanio da on povlaÄi svoj intervju jer je on dio iste ekipe i da, ukoliko postoji cenzura nad Pulskom grupom, onda ni on ne želi sudjelovati u takvom mediju.
Nakon zida radikalizacija metoda
Pulska grupa je izabrala put raskrinkavanja politiÄko-kapitalistiÄkih odnosa koji ne djeluju u korist javnog dobra, već u interesu kapitala. ZaÅ¡to ste odabrali upravo takav pristup i koje su zapravo osnovne smjernice vaÅ¡eg djelovanja?
Kod nas je to krenulo obrnutim pravcem. Mi smo priÄu zapoÄeli s vrlo konkretnim stvarima, s detaljima. Nismo se slagali s prijedlogom za podruÄje Katarina, Monumenti gdje su se predlagale vile za Äetiri stotine bogatih, resort ograÄ‘en zidom. U poÄetku nismo takav naÅ¡ pogled na urbanizam stavljali u neki teorijski okvir u smislu nekakvog eksploatatorskog odnosa prema gradu, nego smo krenuli sa studentskom radionicom kako bi izradili projekte koji i unutar kapitalistiÄke matrice mogu drugaÄije te stvari postavljati.
Tada smo Äak predlagali i javno-privatno partnerstvo Å¡to iz sadaÅ¡nje perspektive izgleda suludo. To su onda bili prijedlozi da se neke komercijalne aktivnosti spoje zajedno s nekim javnim poput kampusa, prostora za stanovanje, poslovnih prostora, ribarske luke, restorana, ribarnice i dr. Turizam iz naÅ¡eg prijedloga nije bio iskljuÄen. U njemu su bili i hoteli, marina i dr. Poanta je bila da se sve to izmijeÅ¡a i da to ne bude ekskluzivna zona. Ni ekskluzivno javna, ni ekskluzivno privatna zona; ni ekskluzivno bogata, ni ekskluzivno sirotinjska zona. Dakle, da bi taj dio grada, ili bilo koji drugi, zaživio i funkcionirao on mora biti heterogen, a da bi bio heterogen on u sebi mora imati mjeÅ¡avinu svih mogućih aktivnosti.
Ti prijedlozi su naletjeli na zid gdje smo mi shvatili da je apsolutno nemoguće iÅ¡ta predlagati za to podruÄje Brijuni Rivijere jer si vladajući daju ekskluzivno pravo da planiraju Å¡to će biti s tim vojnim zonama.
Onda smo kroz praksu i osobno iskustvo i kroz konfrontaciju s politikom polako gradili neku teorijsku osnovu koja ta naÅ¡a iskustva i praksu prate. To je kulminiralo 2009. godine kongresom Grad postkapitalizma kada smo naÅ¡a iskustva i sliÄna iskustva drugova iz drugih gradova posložili u Pulsku deklaraciju koja bi nadiÅ¡la taj politiÄko-kapitalistiÄki odnos prema gradu.
Niste li zapoÄeli sa svojevrsnom radikalizacijom vaÅ¡e taktike nakon Å¡to ste, kako sami kažete, naletjeli na taj zid koji je podijelio struku i javne politike?
NaÅ¡ primarni plan je bio koristiti konvencionalne metode koje arhitektura, urbanizam tj. struka posjeduje; predlagati rjeÅ¡enja i savjetovati javnu upravu kako da usmjerava svoje djelovanje. To su metode koje, svaki imalo ureÄ‘en kapitalistiÄki sistem ima inkorporirane u sebi. MeÄ‘utim, pokazalo se da te konvencionalne metode ne nalaze na plodno tlo.
Naravno, mi nismo željeli odustati od naÅ¡ih zahtjeva i naÅ¡e želje da graÄ‘ani prisvoje Katarinu, Monumente, Muzil i ostale dijelove Brijuni Rivijere. Shvatili smo da se unutar redovitih procedura koje nudi sustav to ne može napraviti i da za to ne postoji sluha, te smo odluÄili pronaći nove metode i taktike koje nisu unutar tog formalnog sustavnog okvira. Tako smo poÄeli organizirati protestne Å¡etnje na tom podruÄju, neposredno intervenirati na tom podruÄju bez ikakvih dozvola, stimulirajući Äak i legitimizirajući tu bespravnu gradnju koja se dosta kriminalizira. S druge strane, mnogi ne žele vidjeti da je problem bespravne gradnje rezultat potpuno suludih zakonskih okvira. Jer ako je većina zemlje bespravno izgraÄ‘ena onda neÅ¡to ne valja s tim propisima i njezinim provoÄ‘enjem, a ne s većinom graditelja.
Ono najbitnije Å¡to smo se trudili napraviti je da stimuliramo ljude da prisvajaju taj prostor na bilo koji naÄin, s dozvolom ili bez dozvole, legalno ili ilegalno. Glavni cilj je bio da Å¡to viÅ¡e ljudi koristi to podruÄje i da se na taj naÄin emotivno i vežu uz njega. Å to viÅ¡e ljudi ima emotivnu vezu s tim prostorom, tim će ga teže netko jednog dana prodati i zagraditi žicom. A najlakÅ¡e ga je ograditi i prodati ako nitko živ za njega ne zna. To je, recimo, sluÄaj s Muzilom. On je ograÄ‘en i zatvoren i dok se nisu dogodile one Å¡etnje Muzilom nitko živ tamo nije bio, nitko nije imao pojma koliki je to prostor, kakav je i Äega tamo sve ima. Tada su ljudi shvatili koliko je suludo da se taj prostor proda tamo nekoj kompaniji. Dok god je taj prostor nepoznat teren onda s njim možeÅ¡ u tajnosti raditi Å¡to hoćeÅ¡.
Foto: PARK MALIH OTKRICA – povijesni ulaz graÄ‘ana u vojarnu Valelunga, 2007. (foto: Dejan Å tifanic)
____
Društvena relevantnost arhitekture
Pulsku grupu je Tomislav Pavelić kao selektor predložio ministarstvu kulture da predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu. OcjenjivaÄko povjerenstvo ministarstva odluÄilo je da će upravo projekt Pulske grupe predstavljati Hrvatsku. Kako je doÅ¡lo do te suradnje?
On je tome pristupio iz jedne drugaÄije perspektive. On nema direktan odnos ni s projektom Brijuni Rivijera niti s pulskim problemima. DapaÄe, on, dok nismo poÄeli suraÄ‘ivati, nije znao za suÅ¡tinu te priÄe. On ima jednu drugu temu koju želi kroz ovo Bijenale ispostaviti. Njega interesira koja je svrha arhitekture unutar sustava koji je nepravedan sam po sebi. Sustav u kojem si jako mali broj ljudi može priuÅ¡titi arhitektu; gdje su arhitekti usmjereni raditi elitistiÄke stvari za ljude koji si to mogu priuÅ¡titi ili bespogovorno sluÅ¡ati vlasti i politiku koja im nameće rjeÅ¡enja koja oni samo potpisuju.
U takvim okolnostima, po njemu, izgubila se druÅ¡tvena relevantnost arhitekture i onda je on krenuo u potragu Å¡to bi ta druÅ¡tvena relevantnost trebala biti. Obzirom da je on osoba koja u svom radu spaja konceptualnu umjetnost, teoriju i arhitekturu, pokuÅ¡avao je kroz umjetniÄke prakse, koje su ukazivale na neke prostorne probleme, tražiti tu relevantnost. Kako bi unutar domene arhitekture pronaÅ¡ao neku praksu koja bi druÅ¡tvenu relevantnost vratila u diskurs, odluÄio se to potvrditi pulskim primjerom. Jer po njemu, Å¡to je najzanimljivije, mi svoj kredibilitet ne gradimo kao arhitekti već kao ljudi koji tu živimo i koji zajedno sa istomiÅ¡ljenicima djelujemo na rjeÅ¡avanju nekih lokalnih problema, a unutar te borbe se koristimo tehniÄkim i struÄnim znanjem koje smo usvojili kroz Å¡kolovanje. Arhitektura je tu oružje koje služi za dokazivanje neÄeg Å¡to je izvan granica same struke.
Dakle, Tomislavu Paveliću je naÅ¡a praksa bila primjer kako arhitektura može svoju relevantnost ponovno izgraditi na toj temeljnoj osnovi, te nas je pozvao da se s tim konceptom javimo na natjeÄaj. Mi smo pristali i on nas je predložio kao glavne izlagaÄe. Mi ćemo predstaviti naÅ¡e metode djelovanja i ukazati, prvenstveno na pulske probleme (ali i u kontekstu sliÄnih problema diljem Hrvatske), i to je naÅ¡ interes u vezi bijenala, a njegov je interes da mu ta metodologija posluži za diskusiju u okviru bijenala o relevantnosti arhitekture općenito.
Buđenje struke
Nije li pomalo paradoksalna situacija da su vlasti dozvolile da jedno ovakva slika Hrvatske biva predstavljena izvan granica Hrvatske, tim viÅ¡e ako znamo u kojem je pravcu adresirana vaÅ¡a kritika postojećeg stanja? PuÅ¡u li to neki drugaÄiji vjetrovi iz smjera ministarstva kulture ili je sve stvar samo sluÄajnosti odnosno nedovoljne upućenosti? Ili možda neÅ¡to treće?
Mislite da je to „kajla“ IDS.-u!?
Ne znam, pitam?
(dugi smijeh)Možda. Možda smo mi marionete u nekim žešćim politiÄkim igrama. Znate, ovdje ministarstvo i nije imalo zadnju rijeÄ. Ovo je prvi put u dvadeset godina postojanja države da su se selektori birali na javnom natjeÄaju. Prosudbena komisija je bila sastavljena od predstavnika Udruženja hrvatskih arhitekata, koji su imali većinu u toj komisiji, i predstavnika ministarstva. Struka je imala zadnju rijeÄ u tom izboru, a ne ministarstvo. Tu se vidjelo da neki drugi vjetrovi puÅ¡u.
A novi vjetrovi puÅ¡u samo iz smjera struke, ali ne i iz politike jer je vlada ipak dala Katarinu KonÄaru. To udruženje arhitekata je joÅ¡ proÅ¡log ljeta poslalo pismo istarskoj županijskoj skupÅ¡tini gdje su argumentirali zaÅ¡to je ugovor Brijuni Rivijera Å¡tetan, te sugerirali vijećnicima da ne idu u njegovo izglasavanje.
To je neÅ¡to Å¡to lokalne vlasti zanemaruju sve ove godine. Uveli su medijsku blokadu nad naÅ¡im radom i oni nemaju pojma Å¡to mi radimo proteklih godina. A mi ovih pet godina agitiramo i lobiramo najviÅ¡e kroz naÅ¡u struku, te smo uspjeli uvjeriti i udrugu hrvatskih arhitekata da izaÄ‘e s jednim takvim stavom prema politici. Politika je pukla kad je dobila to oÄitovanje struke, te je poÄela diskreditirati struku. Usrali su se. Dakle, tu su se te promjene desile i to tek kada je autoritet udruge hrvatskih arhitekata bio tako brutalno diskreditiran. Tako su i oni na vlastitoj koži shvatili s kakvima mi imamo posla ovdje u Puli. Postao im je jasniji naÅ¡ rad, tako da su naÅ¡ prijedlog za Bijenale lakÅ¡e iÅ¡Äitali i podržali na tom natjeÄaju.
Brijuni Rivijera kao paradigma odnosa u Istri
Pitanje javnih prostora, pogotovo demilitariziranih zona u fokusu je vaÅ¡eg arhitektonsko-politiÄkog angažmana? Posebnu opasnost vidite u jednosmjernom procesu privatizacije? Projekt Brijuni Rivijera je, po vama, primjer koji zrcali politiÄku i medijsku stvarnost grada Pule i Županije. Å to se nazire u tom ogledalu?
Kroz sustavnu propagandu Glasa Istre i ostalih medija (Jutarnji, Tv Nova, Nit…) postiglo se to, da kad priÄaÅ¡ s ljudima, oni kažu: „Bolje da se bilo Å¡to radi, nego da ovako sve propada“. A istina je obrnuta: sve stoji i propada upravo zbog neracionalnog forsiranja tog projekta. Upravo zbog tih dugoroÄnih nerealnih planova sve stoji. Nitko ne može ući na ta podruÄja, nitko ih ne može koristiti, sva postojeće infrastruktura je propala.
Možemo ići toliko daleko i reći da ti ljudi, koji uporno guraju projekt Brijuni Rivijera, moraju odgovarati za Å¡tetu koja je nastala u zadnjih 10 godina kako je vojska napustila ta podruÄja. Sva ta infrastruktura i zgrade su bile izgraÄ‘ene javnim novcima i bile su u uporabnom stanju kad je vojska otiÅ¡la. Da je netko uÅ¡ao na ta podruÄja i da ih je nastavio koristiti ona ne bi propala. Dakle, nastala je velika materijalna Å¡teta.
Ilustracija: CRVENI PLAN PULE – slika grada u kasnom kapitalizmu, 2008.
__
Želite li reći da je interes gradskih i županijskih vlasti bio da jedan takav potencijal razvoja grada Pule propada?
Mislim da je to racionalan interes kontrole. Vlast želi imati direktnu kontrolu, pa i financijsku, nad ogromnim turistiÄkim kapacitetima.
(Drugi Älan Pulske grupe ovaj problem vidi drugaÄije) Ja mislim suprotno. Ono Å¡to je kljuÄ privatizacije je da se država, kao Äuvar javnog interesa, odriÄe odgovornosti. Ona bi najraÄ‘e dala sve Å¡to je javno u privatne ruke i tako skinuli sa sebe i financijsko breme i breme odgovornost upravljanja. Dakle, ako doÄ‘e neka kompanija koja dobije u koncesiju 180 hektara zemlje ona sigurno može zasjeniti ove lokalne bandite na vlasti. Nema te Å¡anse da IDS može kontrolirati Adris grupu ili Uljanik, primjerice. To su kompanije koje su izvan njihove moći.
Problem je, dakle, viÅ¡e iracionalnog tipa. To je vizija Ivana JakovÄića. To je, kako je u par navrata rekao, njegov projekt i vizija, on je to izmislio i on je to osmislio. Piramida moći u Istri funkcionira tako da nitko nema muda osporiti Å¡to je glava, Å¡to je vrh osmislio. To je staljinistiÄki model. A deset godina je previÅ¡e vremena da bi sada nepogreÅ¡ivi despot izaÅ¡ao u javnost i rekao: „Dragi narode, bio sam u krivu.“ Za Hidrobazu se nitko nije javio na natjeÄaj, za Katarinu se javio samo KonÄar koji je hiper sumnjiv tip kojeg Vlada ne želi vidjeti ni u brodogradiliÅ¡tu. Jedino u Puli je on dobrodoÅ¡ao.
Sve Äinjenice govore da je to, i iz kapitalistiÄke perspektive puÅ¡iona od projekta. A Odgovornost se u ovih desetak godina akumulirala. Pazite sada apsurdnost situacije. Muzil je 2007. kada je otiÅ¡la vojska imao apsolutno upotrebljive spavaone, menze, restorane i dr. S druge strane Pula već godinama oÄekuje studentski kampus. Tu dolazimo do apsurda. Kampus se misli graditi na podruÄju Opće bolnice. MeÄ‘utim, da bi se tamo gradilo treba iseliti postojeće odjele. Da bi se oni iselili potrebno je napraviti novu bolnicu. Dakle, trebalo bi sve poruÅ¡iti jer je ovo sada neupotrebljivo, e kako bi Pula dobila studentski kampus. I dok se sve to Äeka u meÄ‘uvremenu su zgrade na Muzilu propale i viÅ¡e nisu u upotrebljivom stanju.
Ono Å¡to se te 2007. moglo napraviti s minimalnim ulaganjima, studentski kampus, sada se viÅ¡e ne može. Tada, kada se to moglo fiziÄki, nije se htjelo politiÄki zato jer su ideje i vizije bile da se sve te upotrebljive zgrade moraju ukloniti, poÄistiti, poruÅ¡iti da bi se tamo napravio golf. Sada smo u situaciji gdje nemamo ni bolnicu, ni kampus, ni golf.
Detronizacija postojećih politiÄkih elita
ZaÅ¡to se o tome tako malo priÄa? Da li je, po vama, na snazi Äesto spominjana sprega izmeÄ‘u politike i medija?
To je mikrofaÅ¡izam. Sve one priÄe kako je Istra multi-kulti regija padaju u vodu ako svaki oblik kulture koji se razlikuje od ove dominantne nema Å¡anse da zaživi. Nema prostora za niÅ¡ta drugo i drugaÄije.
ÄŒak da te ideje i doÄ‘u do Å¡ire javnosti, ona dobiva samo informacije. Mislimo da Å¡ira javnost već i danas posjeduje sve informacije. Jer, jako malo ljudi u Puli vjeruje da će ovaj napraviti bolnicu, jako malo ljudi vjeruje da ovaj iÅ¡ta radi na bolnici, jako malo ljudi vjeruje da će Brijuni Rivijera ikada biti napravljena. ZnaÄi, javnost je obzirom na stanje u medijima jako dobro informirana. To znaÄi da neformalni kanali rade; ljudi žele informaciju. Dokaz tome su razgrabljene novine Otvoreni Muzil svaki put kad ih tiskamo. Dostupnost informacija je samo jedan manji medijski problem.
Ono Å¡to je veći problem je Å¡to ćeÅ¡ uÄiniti kada jednom saznaÅ¡ tu informaciju. I tu dolazimo do jedne sprege koja je puno opakija od ove medijske, a to je da taj istarski mikrofaÅ¡izam kontrolira ekonomiju. Obzirom da se radi o malom tržiÅ¡tu s malim brojem ljudi, s niskom fluktuacijom koje zapravo i nema, svi izvori financiranja i kapitala su u rukama stranke koja je 22 godine na vlasti. U tih dvadesetak godina izgradili su svoju partijsku meta mrežu koja sve te stvari regulira. Otvoreno se govori da moraÅ¡ biti Älan stranke da bi dobio neki posao. Ta kontrola koja seže u onemogućavanje elementarne egzistencije, a mnogi su ljudi otiÅ¡li iz Istre jer nisu mogli opstati u takvom okruženju, e to pokazuje kako je doÅ¡lo do te totalitarne sprege.
Kako se nositi s takvim stanjem? Vidite li rjeÅ¡enje iskljuÄivo u jaÄanju participativnih graÄ‘anskih strategija ili mislite da bi i politiÄko tj. stranaÄko provjetravanje moglo promijeniti i službenu gradsku i županijsku politiku? Drugim rijeÄima, Å¡to se mora dogoditi da vlasti postanu odgovorne prema graÄ‘anima, a ne iskljuÄivo prema kapitalu?
Ti danas nemaÅ¡ s kim participirati, jer nemaÅ¡ Å¡to participirati s ovakvima na vlasti. Umjesto modela participacije radije bi te zahtjeve usmjerio na autonomiju od tih politiÄkih elita. Utoliko mislim da neko stranaÄko provjetravanje od gore nema nikakve Å¡anse da promjeni postojeće stanje. Promjene su moguće iskljuÄivo odozdo. Tu u prvom redu mislimo na razbijanje te njihove razgranate partijske mreže jaÄanjem autonomije inicijativa graÄ‘ana i organizacija koje graÄ‘ani, nezavisno o vlasti, razvijaju.
Treba razvijati mikro ekonomsku mrežu putem, primjerice, zadruga u kojoj možemo postaviti svoje uvjete i modele. Treba se boriti da se ukloni sav taj partitokratski kadar iz Rojca, MMC Luke, tiskare, vrtića, sporta, Å¡kola, mjesnih odbora, javnih ustanova… Onda se stvaraju preduvjeti da se tamo može nezavisno odluÄivati Å¡to je u naÅ¡em najboljem interesu. To je prvi korak. Drugi korak kako se možemo suprotstaviti privatizaciji jest prisvajanje tih prostora. Isto kako se prisvojio Rojc, na isti naÄin se i spomenuti ostali prostori moraju prisvojiti kako bi se krenulo u razvijanje grada.
Foto: OVO JE MOJ SVIJET – rekonstrukcija mosta Valelunga, 2010.
__
Kapacitet za promjene
Kakvi su po vama kapaciteti tih inicijativa i koja je njihova realna snaga kako bi se postiglo ovo o Äemu govorite, a to je prisvajanje tih prostora?
Pa, ima nas (smijeh). ÄŒim ljudi shvate da vrijede, da mogu i da znaju, Äim shvate da ne moraju Äekati da im netko neÅ¡to servira i da to mogu sami. U gradu postoje ljudi koji znaju neÅ¡to napraviti. Zato su nam interesantni skvoteri koji iz nekih materijalnih poriva skvotiraju bivÅ¡a vojna podruÄja. Za razliku od kulturnih, politiÄkih skvotera koji kreću u prisvajanje iz stava, ovi materijalni skvoteri prisvajaju iz potrebe. Oni su stjerani u kut jer su im zatvoreni legalni kanali kako bi doÅ¡li do prostora u kojima bi nastavili sa svojim aktivnostima.
Najbolji primjer za to je ribarska luka na Katarini koja je skvotirana prije 5-6 godina. Prvo su se godinama borili da u urbanistiÄki plan Pule uÄ‘e neka lokacija za ribarsku luku jer nije bila predviÄ‘ena ni jedna iako Pula ima najviÅ¡e ribarskih brodica u sjevernom Jadranu. Kad su shvatili da nikad neće dobiti tu ribarsku luku, na Å¡to imaju potpuno pravo, odluÄili su zaposjesti spomenutu lokaciju dok se neÅ¡to ne rijeÅ¡i. To je po nama kapacitet koji će zbog rastućih potreba sve viÅ¡e rasti. Smatramo da je skroz legitiman korak zaposjesti te zgrade tamo da bi se živjelo, primjerice. Svi mi plaćamo neku rentu, a pola grada zjapi prazno. To jedino kapitalizam može nametati!
Spomenuli ste autonomne zone. Mislite li da odustajanje od borbe za ulaskom u službenu politiku i rjeÅ¡avanje problema konvencionalnim putem, pozicionira cijelu ovu vaÅ¡u priÄu u svojevrsni geto? Može li i treba li ova politiÄka i graÄ‘anska snaga jednog dana zauzeti Forum?
Da, ali je neophodno cijelu ovu garnituru promijeniti. Nije bitno zauzeti gradonaÄelnikovu fotelju, bitno je izmijeniti sistem na koji se moć distribuira. Kad se to izmjeni onda je moguće puno transparentnije vrÅ¡iti pritisak na gradsku vlast, koja god ona bila, kako bi se udovoljilo zahtjevima graÄ‘ana. Ono Å¡to je najveći problem bilo kojeg oblika vlasti, pa tako i ovog u Puli, je to Å¡to oni funkcioniraju po korporativnom modelu. Oni su firma. Ta firma, taj naÅ¡ grad, je zadužen do grla i bilo tko da sjedi u toj fotelji on odgovara svojim kreditorima tj. bankama. Tek kad doÄ‘u izbori sjete se da su odgovorni i graÄ‘anima; i sve to kako bi osigurali joÅ¡ jedan mandat. Dakle, to je problem demokracije ili kako su to Grci nazvali debtokracije. Demokracija u zaduženom sustavu je nemoguća.
Zato smo mi za ovo Bijenale decidirano naveli da se mora razgovarati o neposrednoj, direktnoj demokraciji koja ima taj kapacitet da stvara neposredan prostor. Mi u Veneciji na Bijenalu želimo ukazati na Å¡iri kontekst, koji nije iskljuÄivo samo pulski. Želimo pokazati i neke druge primjere u Hrvatskoj gdje je taj zahtjev za neposrednom demokracijom izaÅ¡ao u prvi plan. Prisjetimo se: od studentskih protesta na fakultetima gdje su direktnom demokracijom branili Å¡kolstvo kao javni resurs, preko radniÄkih vijeća u 3. Maju, zauzimanja Dalmacijavina od strane radnika, do borbe u VarÅ¡avskoj ulici zbog privatizacije javnog prostora, SrÄ‘a u Dubrovniku i drugo.
To su primjeri koji pokazuju da se na nivou države stvara jedna mreža inicijativa kojima je zajedniÄko borba protiv privatizacije i uspostavljanje jednog zajedniÄkog dobra. To je ono u Äemu mi vidimo potencijal razvoja urbanizma, razvoja grada. Taj potencijal mi ne vidimo ni u privatnim licima niti u javnim upravama, već u inicijativama koje su sposobne boriti se za obranu javnoga.
Razgovarao: Željko Marković
Autor/izvor: pulski.hr 17.04.2012.