Kako se prisjećati užasa? Kako održavati živim sjećanje na nešto što bismo najradije zaboravili? Drugi svjetski rat bio je najrazorniji oružani sukob u povijesti čovječanstva, nemjerljiv po ljudskim gubicima i materijalnim štetama. Iskustva i sudbine milijuna zatočenika koncentracionih logora posebno su potresno poglavlje, a suočavanje s genocidom pojedinih etničkih i rasnih skupina na europskom tlu teški je teret i obaveza svake naredne generacije. Očuvanje uspomene na počinjene zločine putem muzealizacije povijesnih dokumenata i artefakata, konzervacije lokaliteta stradanja, podizanja spomeničkih obilježja ili prenošenjem znanja na najmlađe naraštaje tijekom obrazovnog procesa, prije svega je moralno pitanje. Drugi svjetski rat je istančao našu osjetljivost za etiku sjećanja i dramatično promijenio naše razumijevanje mehanizama kolektivne memorije. Obnavljanje povijesnog pamćenja na Drugi svjetski rat postaje naročito problematično danas kada imamo sve manje živućih svjedoka epohe, a sve veću vremensku i emocionalnu distancu.

Spomenici i spomen-obilježja tradicionalni su medijatori i komunikatori povijesnih poruka, nositelji zajedničkog pamćenja, opredmećena memorija koju se usvaja osjetilno. Od ranih 1950-ih godina, kada se diljem Europe podižu prvi ratni memorijali (primjerice Spomenik uniÅ¡tenom gradu Ossipa Zadkinea u Rotterdamu) pa sve do recentnijih spomenika koji su izazvali pravu bujicu disparatnih miÅ¡ljenja (Memorijal ubijenim europskim Židovima Petera Eisenmana i Spomenik holokaustu Rachel Whiteread u Beču), javnost se pouzdaje u sposobnost arhitekata i likovnih umjetnika da oblikuju dostojne reprezentacije proÅ¡losti, nadahnute spomeničke komplekse koji će posredovati ne samo informaciju o ovom zastraÅ¡ujućem dijelu povijesti, nego i evocirati emocionalnu reakciju: osjećaje jeze, žalovanja i gubitka, ali i nade u pametnije i opreznije čovječanstvo budućnosti. MeÄ‘utim, osoban doživljaj autentičnih mjesta borbi i stradanja u Drugom svjetskom ratu jednako je važan za podržavanje infrastrukture kolektivne memorije i emotivno involviranje danaÅ¡njih recipijenata. Govorim i iz vlastitog iskustva. Naime, u srednjoÅ¡kolskim danima imala sam priliku posjetiti koncentracioni logor Majdanek u predgraÄ‘u Lublina u Poljskoj. Riječ je o najbolje sačuvanom lokalitetu te vrste s izvrsno obnovljenim te dijelom i rekonstruiranim objektima. Majdanek je postao nezaobilazna postaja u tzv. holokaust turizmu“, mjesto gdje je život izgubilo oko 60 000 Židova te oko 20 000 Poljaka i pripadnika drugih nacionalnosti. Obilazeći kompleks u vrlo hladno listopadsko jutro, bilo je vrlo lako suosjećati sa zatvorenicima kojima su loÅ¡e sagraÄ‘ene drvene barake pružale slabu zaÅ¡titu od atmosferilija. Potresno je bilo vidjeti skladiÅ¡te s tisućama pari cipela koje su prikupljane odmah po dolasku novih logoraÅ¡a, sada praÅ¡njave i pocrnjele, natisnute u suspendiranim žičanim koritima. Potom posebne prostorije za Å¡iÅ¡anje osuÄ‘enika na smrt (kosa se avionima prevozila do tvornica gdje je ugraÄ‘ivana u podnice njemačkih podmornica), prostorije za tuÅ¡iranje i dezinficiranje, plinske komore, prostorije za vaÄ‘enje zlatnih zuba nakon egzekucija… fordistički raj racionalne podjele rada  i maksimalne učinkovitosti. Pri kraju je doÅ¡ao red na krematorij s visokim dimnjakom i pet peći pogonjenih na ugljen čije su palete i otvori bili taman dovoljno dugački i Å¡iroki da prime jedan po jedan ljudski leÅ¡. U kutu prostorije postavljena je pregrada i iza nje – tuÅ¡. Obavljati osobnu toaletu u ugodno zagrijanoj zgradi krematorija bila je privilegija zapovjednika Majdaneka, kako nam je pojasnio službeni vodič. U mučnoj tiÅ¡ini smo krenuli dalje prema mauzoleju, simboličkom i faktičkom zavrÅ¡etku logoraÅ¡ke drame, monumentalnom spomeniku eliptičnog oblika u kojem je, kao u velikoj zdjeli, pohranjeno brdo praha i pepela – posmrtni ostaci zatočenika. Rad poljskog autora Wiktora ToÅ‚kina dizajniran je da potencira tragediju i užas kampa, bezizlaznost i nemoć žrtava.

Povijesni revizionizam U drugoj polovini 1960-ih godina, istodobno s uređenjem majdanečkog muzeja na otvorenom, u Hrvatskoj je dovršeno spomen-područje Jasenovac s muzejskom zgradom arhitekta Petra Vovka i izvanrednim CvijetomBogdana Bogdanovića koji je potpuna antiteza Tołkinova spomenika. Bogdanovićevi brojni crteži otkrivaju evoluciju likovnog rješenja, kako se od cvjetova zla“ razasutih po zmijskom gnijezdu“ jasenovačkog močvarnog porječja autor naposljetku dovinuo do elegantne forme cvijeta s korijenjem-kriptom ukotvljenom u tlu te visoko, k suncu i nebu, propetim laticama. Spomenikom je iskazan pijetet žrtvama Jasenovca, njima najmanje 83 000 kojima znamo ime i prezime (a sasvim sigurno i puno više), od čega poimenično više od 20 000 djece, ali i više od toga: spiritualistička vizija obnavljanja života te egalitarnijeg i pomirljivijeg društva zasnovanog na humanističkim idealima. Jasenovac sam prvi put posjetila tek prošle godine, u okviru programa studijskih putovanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, desetljeće nakon visceralne impresije Majdaneka. U Jasenovcu nije moguće detektirati fizičke tragove zločina jer gotovo ništa nije preostalo od izvorne arhitekture logora nakon što su objekti minirani i spaljeni prilikom povlačenja ustaša, a čvrsta je građa nakon rata iskorištena za obnovu također uništenog mjesta Jasenovac. Tim više do izražaja dolazi vrijednost cjelovitog planiranja spomen-područja: od upečatljivog skulpturalnog znaka koji supstituira prazninu kompleksa, preko krajobrazno markiranih humaka na  lokacijama grobišta i nekadašnjih objekata, do muzejskog postava gdje se tumači povijest i značenje logora. U Jasenovcu se itekako ima što vidjeti i naučiti, premda nisu iskorišteni svi potencijali ovog izvanredno važnog mjesta komemoracije. Porazna je stoga statistika da ga je u 2012. godini posjetilo svega 30 organiziranih školskih grupa različitih uzrasta, što je u odnosu na broj škola i đaka u Hrvatskoj zanemariv postotak. Slične primjere sustavnog zapostavljanja lokaliteta stradanja i antifašističke borbe bilježimo posvuda u Hrvatskoj što se, naravno, ne događa slučajno. Na opstojanju kolektivnog pamćenja treba konstantno i uporno raditi. Naivno je vjerovati kako će se sjećanje automatski prenijeti na sljedeću generaciju, jednako kao što je naivno vjerovati da će, u sredini koja još duboko proživljava posljedice povijesnog revizionizma iz 1990-ih godina, taj ozbiljan društveni posao nepristrano i odgovorno obavljati državne institucije.

Naprijed, drugovi! Utoliko je važnije skrenuti pažnju na nedavni pozitivan primjer koji je, barem nakratko, nadglasao dominantan povuci-potegni diskurs o prebrojavanju koječijih žrtava i vratio fokus tamo gdje pripada: na dostojanstveno komemoriranje jasenovačkih stradalnika i edukaciju o tom zločinu.  Na poziv Srpskog narodnog vijeća,  realiziran je autorski koncept Saše Šimprage i javnosti je predstavljen paviljon za obilježavanje godišnjice proboja iz konc-logora Jasenovac. Paviljon se mogao razgledati na zagrebačkom Cvjetnom trgu od 15. do 19. travnja ove godine, a odnosi se na dva događaja iz travnja 1945. Oko 10 sati ujutro, 22.  travnja 1945., nekoliko stotina golorukih logoraša je na povik Ante Bakotića, “Naprijed, drugovi!”, krenulo u proboj iz jedne od logorskih zgrada prema istočnim vratima logora. Od oko 670 logoraša koliko ih je sudjelovalo u proboju, do slobode je došlo samo njih 89. Istoga dana, dogodio se i proboj zatočenika Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac. Od 167 zatočenika u tom proboju, preživjelo ih je samo 12. Središnje komemoracije u Jasenovcu događaju se svake godine upravo na godišnjicu tih dramatičnih događaja, a ove im je godine prethodio zagrebački paviljon. Šimpraginu zamisao paviljona osmislio je i realizirao arhitekt David Kabalin, a za dizajn je bio zadužen Niko Mihaljević koji je osmislio izgled info-panela. Kubus površine oko 10 kvadratnih metara konstruiran je od jelovih dasaka te nedvosmisleno asocira na utilitarnu arhitekturu baraka koncentracionih logora. Crnina čađavih, spaljenih dasaka, međutim, podsjeća i na uništavanje materijalnih dokaza zločina u Jasenovcu nakon proboja, kada je dio baraka spaljen zajedno s preostalim logorašima. Jednostavan, izvana strog i nekomunikativan, objekt otkriva unutrašnjost neočekivano bogatu osjetilnim senzacijama: škripanje dasaka, toplinu i miris drva dok se prolazi kroz uski, mračni hodnik te prostranije dvorište s utabanom zemljom pod nogama i neobičnim odsječkom neba i arhitekture Cvjetnog trga vidljivih iznad visokog zida. Postepenim izoliranjem posjetitelja od buke i užurbanosti trga, uvlačenjem istog u dekontekstualiziranu, imaginarnu rekonstrukciju logoraške barake, Kabalinova arhitektura provocira emocionalnu reakciju nelagode, priprema na suočavanje s činjenicama dramatičnog jasenovačkog proboja koje se mogu iščitati na kratkim informativnim panelima postavljenim u uglove u visini malo iznad tla. Da bi ih pročitao, posjetitelj se mora lagano sagnuti.

Trag Iako izrazito jednostavan u formi, paviljon je zapravo bogat detaljima, poput lagane rampe duž ulaznog hodnika ili igrama svjetla uvjetovanim samim oblikovanjem i kretanjem sunca, budući da je središnje dvorište bez krova. Dojmljiva je suptilna arhitektova gesta kada posjetitelj paviljona ostavlja trag na zemljanom podu čime se ujedno prisjećamo, ali i bilježimo vlastito prisustvo“. Pristup sjećanju, povijesnoj informaciji, ovdje je čvrsto povezan s medijacijom osjećaja preko arhitektonske forme i estetike: paviljon ne zamjenjuje lekciju iz povijesti, već osigurava arhitektonski okvir koji individualnog promatrača izmiče iz sigurnog okruženja i konfrontira ga s uznemirujućim sadržajem. Emocije su potaknute prostornim impresijama, jednako kao i pročitanim redcima, sažetim osnovnim informacijama o proboju i logoru. Arhitektura je tu shvaćena kao čin komemoracije, pobuđivanja suosjećanja sa žrtvama, ona podsjeća, začuđuje, privlači gledaoca, poučava bez dociranja. Radi se o suvremenom pristupu problemu razvoja kulture sjećanja koji odudara od javnih rituala komemoracije na koje smo uglavnom navikli. Činjenica da se memorija oživljava u javnom prostoru užurbanog gradskog trga, a ne na samom mjestu zločina, dio je autorskog koncepta u kojem zagonetni kubus, prilagođen dimenzijama trga,  zapravo subverzivno i suptilno servira priču koju ne smijemo zaboraviti. Demonstrativni izlazak na Cvjetni trg, odnosno smještaj paviljona u javni prostor grada, otvorio je mogućnost velike posjećenosti, a time i informiranja što većeg broja građana. Postupak je opravdan i zato što možemo biti sigurni da će rijetko koji građanin, naročito mlađe generacije, zaista i posjetiti Jasenovac, kao što i vrlo malo ljudi organizirano ili samostalno obiđe, primjerice, zagrebački spomen-park Dotrščinu, stratište nekoliko tisuća antifašista, Zagrepčana i građana iz okolice grada, premda je zaista na dohvat ruke, nedaleko Maksimira. Podsjetimo da je na taj paradoks prošle godine također upozorio Saša Šimpraga kroz autorski koncept Virtualnog muzeja Dotrščina realiziranog u okviru programa kulture sjećanja Documente, postavivši na Trg bana Jelačića prostornu instalaciju s reprodukcijama fotografija portretâ i biografijâ nekih od poznatih dotrščinskih žrtava, pisaca i publicista, koji su upravo tamo ubijeni. Osim kroz tematske postave u javnom prostoru grada, muzej je zamišljen i kroz memorijalne umjetničke intervencije na prostoru samog parka, sve u jednogodišnjem ritmu. Privremeni memorijali ovog tipa, izvedeni u javnom prostoru i koji komuniciraju sa slučajnim prolaznicima“ na više razina: arhitekturom, dizajnom te lako razumljivim, pročišćenim tekstom, pokazali su se kao odličan iskorak u pravcu inovativnijeg bilježenja sjećanja na Drugi svjetski rat, izgradnje kulture sjećanja i konačno afirmacije antifašizma kao civilizacijskog dostignuća. Nadajmo se da je to početak trenda koji će zahvatiti i druge sredine u Hrvatskoj.

http://www.zarez.hr/clanci/arhitektura-sjecanja