Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Myron Goldsmith i Italija (1953. – 1955.)”

goldsmith 1 nuovo

U kratkom pismu s kraja 1954. Ludwig Mies van der Rohe obavještava Myrona Goldsmitha da je nedavno otvorio ured u New Yorku kako bi izbliza mogao pratiti prestižnu narudžbu: izgradnju nebodera za Seagram Company na Park Avenue. Mies pita “Goldieja” postoji li šansa da se vrati u Sjedinjene Države: “Čak i ako se ne možeš vratiti prije” – piše Mies – “voljeli bismo te vidjeti u uredu po povratku, budući da nam posao sa Seagramom omogućava ne samo da plaćamo bolje nego prije već i da radimo strukturno na novim rješenjima”.

Od jeseni 1953. Goldsmith živi u Italiji, u Rimu, gdje boravi na Fulbrightovoj stipendiji. Već ima diplomu (1939.) i magisterij s uvažene institucije Illinois Institute of Technology (s Hilberseimerom kao mentorom, 1953.), dugačak pripravnički staž kao inženjer u američkoj mornarici u vrijeme Drugog svjetskog rata, te osam godina suradnje (1946. – 1953.) s uredom Miesa van der Rohea u Chicagu. Goldsmith je stipendiju dobio zahvaljujući vrlo preciznim znanstvenim ciljevima: u istraživačkom projektu navodi da se želi uputiti u Rim i pohađati predavanja Piera Luigija Nervija na Arhitektonskom fakultetu, te nastaviti s istraživanjem koje je započeo na magisteriju o razvoju konstrukcija velikih dimenzija, koje treba usavršiti i pretvoriti iz predmeta teorijskog istraživanja u izgradive konstrukcije. Istraživanje kojem, prema Goldsmithu, treba upravo Nervijev stručni savjet.

U prvom, kratkom odgovoru na Miesovo pismo, Goldsmith izjavljuje kako je polaskan prijedlogom njemačkog majstora te ga, nadalje, osobito privlači mogućnost da se oproba u glavnoj temi tog vremena, proučavanju konstrukcije nebodera od čelika. Unatoč tome, njegov je odgovor niječan, a on ga opravdava naprecima koje postiže studirajući u Italiji te nadom u nastavak suradnje s Nervijem.

Međutim, upravo drugo pismo Miesu, nekoliko mjeseci kasnije, detaljnije otkriva razloge njegova odbijanja. Goldsmith opisivanje svojih aktivnosti u Rimu započinje upravo učestalim pohađanjima Nervijevih predavanja. Iako mu se čini neobičnim i pomalo razočaravajućim što na njima Nervi ne prikazuje, ili tek vrlo rijetko, vlastiti opus, ona su po njegovu sudu “vrlo dobra”, jer se bave problemima gradnje općenito. U suradnji s nekoliko studenata počeo je prepisivati i prikupljati ta predavanja s nakanom da ih ponudi kao didaktički i istraživački materijal IIT-u. Nadalje prepričava, pomalo zaprepašten, kako Nervi nema nikakav utjecaj na fakultet; njegov se kolegij smatra nebitnim, pohađa ga malo studenata na završnoj godini, dok je naglasak fakulteta na temama potpuno suprotnima od konstrukcijske arhitekture.

goldsmith 2

Goldie također piše da se posvetio proučavanju Nervijeva opusa, u čemu mu pomaže “jedan vrlo dobar inženjer koji je nekoć radio s Nervijem” – Sergio Musmeci, s kojim će idućih mjeseci surađivati. Istodobno pokušava stupiti u doticaj s drugim “čudesnim” inženjerom koji radi u Rimu, o kojem stvara krajnje laskav sud: “Ako možemo govoriti o nasljedniku Maillarta, to je svakako on”. Radi se o Riccardu Morandiju: “Možda ću uspjeti nekako surađivati s njim dok sam još ovdje”.

Na kraju, Goldsmith još piše kako će imati mogućnost objaviti odlomak iz vlastitog magisterija u obliku članka za časopis L’Architettura te objašnjava kako se bavi razradom projektnog prijedloga za natječaj za most Garibaldi preko Tibera, zajedno s jednim lokalnim inženjerom (Carlo Cestelli-Guidi) i tvrtkom (Carlo Allegri). Iako Goldsmith to ne navodi, ove dvije stvari očito su povezane s ličnošću Bruna Zevija, jednog od suradnika u projektantskom timu za most. Kako će pokazati arhivski zapisi, među njima se odmah rađa blisko prijateljstvo koje će trajati dugi niz godina, čak i nakon Goldsmithova povratka u Sjedinjene Države.

Goldsmithovo pismo Miesu dragocjen je zapis koji nam omogućuje razumijevanje stvarnog ukorjenjivanja američkog arhitekta u rimski kontekst, širine kulturne razmjene i suradnji koje razvija tijekom boravka u Italiji. No ne samo to. Omogućuje nam da naslutimo što zapravo predstavlja Italija tih godina u očima svijeta (ili barem Amerike) na polju konstrukcijske arhitekture. Valja imati na umu da se radi o Goldsmithovim već zrelim odlukama te da će, 1955., dakle neposredno nakon boravka u Italiji, započeti važnu i produktivnu karijeru kao suradnik, najprije u Skidmore Owings & Merril (1955. – 1983.), a kasnije u vlastitom uredu u Chicagu. Dakle, zreli Goldsmith odbija svakako izvanrednu priliku da surađuje s Miesom na vrlo prestižnom projektu, konstrukcijske tematike, koja će upravo tih godina u Sjedinjenim Državama biti područje važnih eksperimenata, i iz konstrukcijske i iz formalne perspektive.

Dakle, Goldsmithovu odluku treba sagledati u svjetlu mogućih privatnih razloga (te svakako i fascinacije gradom Rimom), kao i onoga što mu je tih godina predstavljalo privilegij, jednak ako ne i veći od suradnje s Miesom: rad i učenje uz Nervija. U više će navrata Goldsmith ponoviti kako su za njega Mies i Nervi bili jedini istinski majstori. Premda se njihov rad može činiti različitim i dalekim, Goldsmithu su se njihova istraživanja činila identičnima jer obojici “arhitekturu određuje konstrukcija” i jer su “u to vrijeme pokazali kako spojiti inženjerstvo i arhitekturu”.

Tijekom 1954. Goldsmith se bavio pisanjem određenih članaka koji nikada nisu objavljeni, no mogu se pronaći u osobnom arhivskom fondu. Ponudio je najprije uredništvu časopisa “Progressive Architecture”, a potom i “Architectural Foruma”, da će pisati o dvije teme koje ga zanimaju te koje smatra da bi trebalo predstaviti američkoj javnosti: prva je Nervijev opus, osobito tehnologija ferocementa, a druga netom dovršena Cvjetna tržnica u Pesci, projekt Leonarda Saviolija, Leonarda Riccija i Giuseppea Gorija.

goldsmith 3

Središnja tema Goldsmithova zanimanja za Nervijev rad jest sposobnost talijanskog inženjera da iskaže statičku senzibilnost u formi. Zanimanje koje istovremeno prati i teorijski i građevinski tijek Nervijeva opusa. Za potrebe vlastitog nedovršenog članka Goldsmith je prepisao i preveo odlomke u kojima se Nervi bavi nužnošću, kako bi se “ispravno gradilo”, razvijanja statičke intuitivnosti: intuitivnosti koja se izgubila u trenu kada su inženjeri postupno počeli bježati u “hladnu, neosobnu i formulaičnu” teoriju otpornosti materijala, u proučavanje unutarnje ravnoteže sustava. Samo ovakva statička osjetljivost, ovakav intuitivan mentalitet, koji Goldsmith definira kao umjetnički aspekt umijeća gradnje, može humanizirati “nehumane zakone ravnoteže i otpornosti materijala” te nam samo ona može ponuditi “vrhunsko razumijevanje” građevine. Drugim riječima, aspekti Nervijeva rada koje treba dešifrirati su način na koji se pristupa i tumači tehnička činjenica te način na koji se pretvara u arhitektonski problem.

Teorijska rasprava o odnosu forme i konstrukcijske nosivosti odvija se unutar detaljne analize tehničkih aspekata prefabriciranih elemenata od ferocementa koju su proveli Nervi i njegovo građevinsko poduzeće Nervi & Bartoli. Goldsmith tumači ovo Nervijevo istraživanje prefabrikacije na gradilištu te tehnike ferocementa kao izum novog arhitektonskog izričaja konstrukcije. Ali zašto – pita se američki arhitekt – Nervi radi na ovaj način? “Prvo filozofsko uvjerenje (…) je da se prava arhitektura može ostvariti samo ako se oslobodi okova drvene izgradnje”.

Detalji prefabriciranih komponenti – analizirani su hangari Torinskog salona – koje je Goldsmith više puta skicirao u svojim bilježnicama, “svakako su ekonomični”. Radi se o izumu koji je očito plod pomnog tehničkog diskursa, o oštroumnom projektiranju gradilišta, ali se, drži Goldsmith, rečeni detalji ne ograničavaju samo na to: “Oni tvrde da su arhitektura”. Drugim riječima, formiraju se kako bi riješili konstrukcijski problem, no osmišljeni su u okvirima prostornih oblika, konstrukcijske forme; dakle, prenose upravo onaj statički smisao te predstavljaju, da se poslužimo lijepim izrazom Luigija Morettija, transfiguraciju struktura.

Goldsmith je posebno pedantan u opisu tehničkih značajki Nervijevih eksperimenata. Izvještava o eksperimentima na Nervijevim modelima maksimalne rastezljivosti dimenzija prefabriciranih komponenti i postotku cementne žbuke u odnosu na slojeve metalnih mreža: svim elementima usavršenima kako bi se optimizirale mehaničke i konstrukcijske značajke. Tako ideja o svodovima od ferocementnih elemenata, oblikovanima prema nagibu luka koji tako učvršćuju konstrukciju – talijanska verzija tankih svodova – postaje tema njegova osobitog interesa.

U ovaj kontekst ulazi i zanimanje za tržnicu u Pesci. Goldsmith posjećuje zgradu i dopisuje se s njezinim građevinarom Giuseppeom Gorijem. Pokrov tržnice ustvari je velik svod izgrađen od ciglenih kompozitnih elemenata, blago armiranih, povezanih mortom i ožbukanih. I ovi elementi povezani su s tlom i tvore velike lukove (ili zaobljene grede): jednom dovršeni lukovi dovoljno su lagani da se mogu podići i postaviti na armiranobetonske kontrafore. Sve to, baš kao kod Nervijevih građevina, bez pribjegavanja teškim strojevima, naprotiv, uz pomoć smanjene i nekvalificirane radne snage.

Dakle, upravo su talijanski tanki zanatski lukovi privukli Goldsmitha. Arhitekt sakuplja mnoštvo letaka o građevinskim tvrtkama i fotografija gradilišta koji svjedoče o heterogenosti patenata i materijala (opeka, armirana opeka, armirani cement i ferocement). Sve građevinske tehnike, piše Goldsmith u jednoj bilješci, usavršene su kako bi se dobila konstrukcija “plastične forme”.

Jedinstvo arhitekture i inženjerstva te formalni izričaj statičke osjetljivosti teme su koje karakteriziraju već i Goldsmithove teorijske radove nastale prije dolaska u Italiju, a te su teme nesumnjivo odraz kulturnih interesa miesovskog okruženja i IIT-a.

Problem koji iznosi američki arhitekt u svom radu je odnos građevinske tehnike, maksimalne moguće dimenzije arhitektonske strukture te formalnog izričaja. Među raznim arhitektonskim tipologijama uzetima u obzir, Goldsmith mnogo prostora posvećuje visokogradnji, s ciljem promatranja novih strukturnih tipova nebodera s okvirnim konstrukcijama, koji omogućuju dosezanje visina od preko 50 katova. On zapravo predlaže niz studija, koje bi se mogle primijeniti i na čelične i na armiranobetonske sustave, prema principu ekstradozirane strukture, impresivnih dimenzija, koja obuhvaća volumen nebodera, oslobađajući unutrašnjost vertikalnih konstrukcijskih elemenata.

Studije za čelične nebodere predstavljaju, primjerice, različite potporne sustave i nikakav unutarnji nosivi sustav. Ova proučavanja, kojima se u radu bavio tek na dijagramskoj razini, razvit će se u kasnijem radu Fazlura Khana te konvergirati u nesvakidašnjim realizacijama SOM-a, kao što je zgrada John Hancock u Chicagu.

Na nacrtu za tip visoke zgrade od armiranog cementa Goldsmith neznatno mijenja registar – ovaj je rad prvi put objavljen na stranicama časopisa “L’architettura cronache e storia” 1955. godine – predlažući dvostruku strukturu: vanjsku okvirnu konstrukciju koja će apsorbirati primarna naprezanja te sekundarnu unutarnju konstrukciju. Vanjska okvirna konstrukcija sastoji se od pilastara s postoljem dimenzija 4,5 x 5 m, koji se sužavaju prema gore, te širokih razmaka od 43 x 55 m. Između jedne i druge platforme smješteno je 15 katova: sedam ovješenih na gornju platformu te sedam naslonjenih na donju, pomoću stupova promjera 40 cm. Tri su značajne prednosti koje je Goldsmith ovime dobio: smanjenje broja pilastara (osam umjesto 96 koliko bi tražila tradicionalna građevina istih dimenzija); prorjeđivanje horizontalnih greda (što omogućuje veći broj katova) te mogućnost postizanja svakih 15 katova jedan kat bez pilastara (između nošenog i nosivog dijela). No osim čisto funkcionalnog diskursa, Goldsmithovo je istraživanje iznimno bitno za ekspresivnost okvirne konstrukcije. Forma okvirne konstrukcije ustvari proizlazi upravo iz identifikacije sa strukturnom nosivošću, koja se vidi iz varijacije presjeka profila, kao kod progresivnog sužavanja. Izvedba ovih strukturnih nosača ekstradozirane okvirne konstrukcije na tragu je Goldsmithova uvjerenja da samo istraživanje nove konstrukcijske tipologije može omogućiti i razradu novih oblika arhitektonskog izričaja.

Drugi projekt na kojem je tih godina radio, uvijek se baveći konstrukcijama velikih razmjera, nadstrešnica je promjera 250 metara. Građevinu, razvijenu neovisno o radu koji je obavljao u okviru IIT-a, karakterizira golema nadstrešnica od prednapregnutog materijala, koja pokriva sportski kompleks koji se sastoji od gledališta s 12 000 mjesta, bazena, teniskih terena, te koju bi trebala podupirati golema cilindrična mrežasta konstrukcija, koja unutarnji prostor oslobađa potpornja. Oko ove se studije vrtio prijedlog istraživanja koji je Goldsmith predstavio povjerenstvu Fulbrighta, a ujedno je i hipoteza razvoja za koju neophodnim smatra Nervijevo savjetovanje. U pismu Miesu pripovijeda kako je izložio projekt Nerviju, koji ga je ocijenio kao “vrlo obećavajući”. U predavanjima koje je Goldsmith prepisivao nalazimo daljnje indikacije o Nervijevu sudu: inženjer pokazuje projekt studentima komentirajući ga: “(…) kao ideja i općeniti koncept je logičan, čist i lijep. Možemo mu se samo diviti”. Unatoč tome, vrlo je skeptičan prema mogućim posljedicama termičkih dilatacija te smatra kako se konstrukcije ove vrste ne bi trebale izvoditi od prednapregnutih materijala, već od željeza.

Nekoliko godina kasnije ovaj će se projekt konkretno razviti. Konstrukcijski princip Coliseuma u Oaklandu (1964. – 1968.), koji je Goldsmith realizirao s arhitektonskim uredom SOM, temelji se upravo na ideji velike cilindrične mreže koja podupire nadstrešnicu kružnog tlocrta. Izrazito smanjenih dimenzija u odnosu na inicijalnu studiju, građevina predstavlja usavršavanje cilindrične grede, pojednostavljene u ritmu i uvećane u profilu. Što se pak tiče pokrova – dijela projekta koji je Nervi kritizirao – isti je realiziran paraboličnim lukovima koji povezuju mrežu s velikim cementnim prstenom, ovješenim nad središtem igrališta: čitav sustav nadstrešnice dodatno napinju tanke prednapregnute pregrade, dugačke 20 metara, postavljene na kablove na već završenom gradilištu. Konačno rješenje (prednapregnutost i čelični kablovi) koje definitivno stremi u suprotnom smjeru od Nervijevih uputa.

Tijekom boravka u Rimu Goldsmith se okušava i u dva natječajna projekta. Prvi, za olimpijski Velodrom, iz 1955., u suradnji s Hildom Selem, Eduardom Schameshonom i Jamesom Ferrisom – ovaj potonji bio je Goldsmithov kolega već za vrijeme studija u Chicagu te njegov budući suradnik u SOM-u. Prijedlog tima bio je jedan od malobrojnih koji je postavio tribine na dva velika nasipa, dobivena iskopavanjem piste. Namjera je bila smjestiti se u putanje prolaza, maksimalno otklonivši razliku u visini između najviše točke tribina i ulične razine, te tako prikladno odgovarajući čak i na poprilično stroge upute natječaja o katastarskom planu i krivuljama vidljivosti. Jedina strukturna tema prisutna u projektu je nadstrešnica, koja se uzdiže s nasipa do vrha tribina te se sastoji od prednapregnutog pokrova u obliku tanke ljuske, naslonjenog na tri nosača poput svojevrsne krute zavjese.

Drugi projekt, još intrigantniji iz perspektive ishoda, već je spomenuti projekt za most Garibaldi na Tiberu, nastao u suradnji s Cestelli-Guidijem, Zevijem i Ferrisom. Nesvakidašnji projekt, naizgled neusklađen s talijanskim kontekstom, koji nagoviješta propitivanje stvarnog očinstva projekta: ono se dijelom razjašnjava u pismu koje Zevi šalje Goldsmithu, u kojem ga rimski kritičar obavještava o objavi “našeg (štoviše: tvojeg)” projekta u svojem časopisu. Lučna konstrukcija oblikovana je da izdrži, zahvaljujući obliku i prednapregnutosti: radi se o dvije arkade od 40 metara duljine, cilindričnih površina, longitudinalno armiranih te poprečno prednapregnutih. Ležišna greda je kutijasta, s rebrima po duljini, čiji presjek varira u skladu s otporima na moment savijanja te smičnim naprezanjem. Riječ je o izrazito sugestivnom prijedlogu, koji elegantno objedinjuje ljuskaste konstrukcije s linearnim grednim sustavima, promjenjivih presjeka, te koji se ne čini rezultatom afiniteta, konstrukcijskog ukusa, već naprotiv proizlazi iz jedinstvenog konstrukcijskog rasuđivanja. I ovaj će projekt imati američki epilog u studiji koju će Goldsmith razviti po narudžbi tvrtke Atlas Cement Corporation, za mostove velikih dimenzija od 180 do 300 metara.

goldsmith 5

Posebna forma ljuskastih arkada može se povezati sa studijama hiperboličnih paraboloida koje je češki inženjer Josef Polivka razvio odmah poslije rata u Berkeleyu. Taj je rad Goldsmithu nedvojbeno poznat, zahvaljujući i širenju tih studija u američkom kontekstu i posjećivanju i dopisivanju s Paulom Chelazzijem, talijanskim inženjerom, kojeg je upoznao još 1951. tijekom svog prvog boravka u Italiji. Goldsmith smatra Chelazzijeve studije osobito vrijednima budući da je Chelazzi bio poznat u američkim profesionalnim i akademskim krugovima po nizu patenata za hangarske konstrukcije velikih dimenzija nazvanih “Susparch”, razvijenih upravo zahvaljujući Polivkinim savjetima. Goldsmith će se posvetiti promicanju Chelazzijeva rada, u skladu sa svojim interesima za konstrukcije velikih dimenzija, u nekim američkim časopisima. Riječ je o nadstrešnicama (od zakrivljenih greda velikih dimenzija ili cementnih lukova) ovješenima pomoću kablova na središnje pilone: rezultat je dvostruki konzolni lučni sustav, koji se u Sjedinjenim Državama zove “double cantilever” i omogućuje dobivanje velikih raspona.

Ukratko, jednom kada prikupimo i analiziramo ove epizode s početka Goldsmithove karijere, možemo ustvrditi da je njegovo talijansko iskustvo bilo izrazito bogato i raznorodno. Iskustvo posvećeno upoznavanju Nervijeva opusa, no istodobno otvoreno prema različitim ličnostima i poticajima koje je talijanski kontekst toga doba nudio. U tom smislu, Goldsmithov interes za Italiju uklapa se u bogatu panoramu kulturnih razmjena između Sjedinjenih Država i Italije, koji je od samog početka poraća razlikovao te dvije arhitektonske kulture. Unatoč tome, za razliku od već poznatih odnosa, izgrađenih prvenstveno na temama planiranja, arhitekture ili historiografije, Goldsmith se javlja kao svojevrstan rodonačelnik konstrukcijske arhitekture. Američko zanimanje za talijanske projektante konstrukcija doživjet će svoj vrhunac tek nekoliko godina kasnije, na tragu nervijevskih iskustava s Olimpijadom u Rimu, s izložbom XXth Century Engineering u MoMA-i 1964., gdje će se naći brojni talijanski projekti.

Možda nije važno u Goldsmithovim projektima tražiti izravne utjecaje Nervijevih djela: tanki zanatski svodovi, armirana opeka i ferocement su tehnike talijanskog građevinskog tržišta, uz organizaciju i specifičnosti gradilišta radikalno drugačijih od američkih. Nadalje, Goldsmithovo često pribjegavanje tehnikama prednaprezanja, još od studija u Americi, pokazuje koliko njegovi interesi izviru ne samo isključivo iz proučavanja Nervijeva opusa.

No ne može se poreći da je upravo Nervi tih godina, zajedno s Miesom, američkom arhitektu predstavljao referentnu točku za proučavanje, osobito zbog načina istraživanja ekspresivnih mogućnosti konstrukcije, gdje arhitektura, inženjerstvo i estetika surađuju kako bi stvorili kompleksnu praksu umijeća gradnje. Istraživanje koje je istodobno i formalno i teorijsko, te koje u Nerviju i Italiji pedesetih godina pronalazi jedan od svojih vrhunaca, kako izjavljuje i sam Goldsmith u pismu zamolbe za produljenjem stipendije: “Takav se teorijski rad može izvesti u Italiji, točnije u samom Rimu, čini mi se, bolje nego igdje drugdje na svijetu”.