Dani arhitekture u Istri 2022 / Pula, 30. 9. – 9. 12. 2022. / Galerija DAI-SAI i tuneli Zerostrasse

U petak, 30. rujna započinju Dani arhitekture u Istri 2022. Program će se do 9. prosinca održavati u Galeriji DAI-SAI, Smareglina 1 i u tunelima Zerostrasse pulskog Kaštela

Impresum
DANI ARHITEKTURE U ISTRI 2022
Organizacija: Društvo arhitekata Istre (DAI-SAI) – Breda Bizjak, Helena Sterpin, Tihana Nalić
Partneri programa: Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), Povijesni i pomorski muzej Istre (PPMI), Sa(n)jam knjige u Istri 
Grafičko oblikovanje: Tihana Nalić / Bobula
Projekt financijski podržavaju: Ministarstvo kulture RH, Istarska županija, Grad Pula
Pokrovitelj: Mapei Croatia d.o.o.

PROGRAM
petak, 30. 9. 2022., DAI-SAI, Smareglina 1, Pula
19 h – Otvorenje izložbe studentskih radova Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Valkane

petak, 21. 10. 2022., DAI-SAI, Smareglina 1, Pula
19 h – Predavanje i izložba: Maria Giuseppina Grasso Cannizzo 

srijeda, 26. 10. 2022., DAI-SAI, Smareglina 1, Pula
19 h – Predavanje Matevža Grande: Gradnja sa zemljom i prirodnim materijalima

petak, 28. 10. 2022., Tuneli Zerostrasse, Povijesni i pomorski muzej Istre,  Gradinski uspon 6, Pula
19 h – Otvorenje Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2021. godini

petak, 11. 11. 2020., DAI-SAI, Smareglina 1, Pula
19 h – Otvorenje Godišnje izložbe projekata i realizacija članova DAI-SAI-a i gostiju 

ponedjeljak, 28. 11. 2022., DAI-SAI, Smareglina 1, Pula
12:30 h – Izložba arhitektonskog studia Scapelab Cukrarna – otvorenje i okrugli stol

DETALJNIJE O PROGRAMU

1) Valkane – Izložba radova studenata Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 
Otvorenje izložbe i predstavljanje radova – petak, 30.9.2022.,
DAI-SAI, Smareglina 1, Pula, u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do petka, 14.10.2022., svakim radnim danom od 17 do 20 sati

Izloženi studentski radovi nastali su u okviru kolegija Radionica arhitektonskog projektiranja 2: Sport + na lokaciji pulskih Valkana u akademskim godinama 2017/2018 te 2018/2019. Interpretacijom karakterističnih arhitektonskih aspekata bazenskih dvorana – retoričnosti konstrukcije i monumentalizacije servisa – u akademskoj godini 2017/2018 stvoreni su arhitektonski projekti primjereni vremenu i kontekstu. Izjednačavajući servise (opslužujuće prostore bazena) s primarnim (opsluženim) prostorima bazena, a kroz projektnom zadatkom zadani termin monumentalizacija, sporedni prostori preuzimaju aktivnu ulogu u prostornoj definiciji sportske funkcije. Tako prividno nevažne aktivnosti u projektima zatvorenih bazena poprimaju novo značenje. Direktnim doticajem sa zelenilom, kao i dimenzijama i atmosferom svjetla, servisni prostori bazena postaju ravnopravni prostoru bazenske dvorane.

U akademskoj godini 2018/2019 sportska infrastruktura vraća se iz zatvorenih građevina u otvoreno prirodno okruženje kopna i mora, stvarajući novu prostornu, socijalnu i prirodnu strukturu teritorija s fragmentom sportskog vježbališta. Vegetacija, topografija, voda, zemlja, prometna infrastruktura, klima, pulsiranje godišnjih doba, itd. – zajedno s otvorenim sportskim sobama – organiziraju isječak teritorija. Klima je potpomognuta te se djelomično osigurava zaštita od kiše, sunca, vjetra i niskih temperatura. Bez instalacijskih zahtjevnosti zatvorenih građevina te elementarnim tehnikama i tehnologijama koncepti potpomognute klime omogućuju cjelogodišnje, a ne samo sezonske aktivnosti u vanjskom prostoru. Tako radovi idu u smjeru dijaloga sporta i sportske infrastrukture s prirodom na lokaciji Valkane. 

Izlažu Leon Husnjak, Rudolf Martinović, Antonia Dajak, Ema Dunkić, Ivan Mostahinić, Katarina Kazić, Dora Barović pod mentorstvom nastavnika Af: Vjera Bakić, Marina Bertina, Juraj Glasinović, Darko Latin, Petar Mišković, Helena Paver Njirić, Veljko Oluić, Tonči Žarnić

Izložba predstavlja kontrapunkt hotelsko–ugostiteljskom narativu prostornog razvoja Valkana, koji se u zadnje vrijeme nameće. Nadogradnjom sportsko–rekreativnog sadržaja, studentski radovi nude drukčiju perspektivu uređenja prostora Sportsko-rekreacijskog centra Valkane od one ponuđene aktualnim prostornim planom te kao takvi predstavljaju važan doprinos kritičkom promišljanju prostora. 

2) Maria Giuseppina Grasso Cannizzo
Predavanje i otvorenje izložbe – petak, 21. 10. 2022.,
DAI-SAI, Smareglina 1, Pula, u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do petka, 4.11.2022., svakim radnim danom od 17 do 20 sati

Nakon diplome do 1980. godine bavi se pedagoškim radom te uz profesora Franca Minissia predaje restauraciju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. 1980. godine seli se u Torino gdje surađuje s Fiat Engineering na projektu rekonstrukcije povijesnih jezgri u talijanskoj regiji Basilicata. Od 1986. živi i radi na Siciliji. 2005. i 2012. godine nagrađena je s RIBA Awards/EU.  2012. godine Milanski trijenale dodjeljuje joj nagradu za životno djelo Medaglia d’Oro alla Carriera. 2008. godine uz još četiri arhitekta pozvana je na natječaj za postav Talijanskog paviljona na XI. Bijenalu arhitekture u Veneciji. 2016. žiri XV. Bijenala arhitekture u Veneciji dodjeljuje joj posebno priznanje za instalaciju Onore Perduto (Izgubljeni ponos) s kojom nastupa na izložbi Reporting from the front Alejandra Aravene. 2018. sudjeluje u izložbi Freespace umjetničkih direktorica Yvonne Farrell i Shelley McNamara na XVI. Bijenalu arhitekture u Veneciji. 2019. dodijeljena joj je počasna titula inženjera građevine na Sveučilištu u Cataniji. 2021. nagrađena je nacionalnom nagradom za životno djelo INARCH, te postaje članicom Nacionalne akademije svetog Luke. Iste godine nagrađena je talijanskom nagradom Milanski trijenale MAXXI za najbolje ostvarenje.

Na izložbi je prikazan dio širokog opusa Marie Giuseppine Grasso Cannizzo koncentriran pretežito na arhitektonske realizacije. Svojim načinom rada Grasso Cannizzo hrabro prkosi svijetu brzih, površnih i efektnih rješenja. Njen rad je rad majstora, zasnovan na pomnom promišljanju, intelektualnom radu, dubokom poznavanju konteksta u kojem djeluje te poznavanju materijala i tehnologije. Projektiranje je intelektualni proces koji zahtijeva vrijeme i promišlja stvarnost da bi je izmijenio. 

“Nije slučajnost da autor, u svom malom uredu, nema potrebe pravdati svoju izoliranost kroz opsesivnu koherentnost “stila”, kao što je slučaj s Murcuttom, Fehnom ili Zumthorom. Novost, Zeitgeist, je da možete biti mali i eklektični, a da ne budete nevidljivi, posebice ako je raznolikost odgovora koje dajete kompenzirana jasnom koherentnošću pitanja koje postavljate. Zašto nam je toliko vremena trebalo da osvijestimo važnost rada Marie Giuseppine? Zato što smo dosadnom odgovoru koji se zasnivao na stilu suprotstavili prezrivu i ekskluzivnu pažnju prema urbanim temama, raspadu grada 19. stoljeća, pojavi nove vrste teritorija, ni urbanog ni ruralnog, niti industrijskog niti stambenog, ni prirodnog ni artificijelnog, već sve to zajedno, poput neke Ghirrijeve fotografije. U suštini, otkrivali smo grad pojedinaca, grad individualnosti, koji nam je iznenada izrastao pred očima i koji je doveo u pitanje sve što smo znali o arhitekturi i o gradu. Tek smo tada primijetili da je netko taj prostor individualnosti već shvatio i da je u tišini započeo razvijati potrebna arhitektonska antitijela koja se sastoje od manijakalne kontrole graditeljskog procesa, od projektiranih prostora koje čine samo jedna podna ploha i koji se sastoje od soba koje se miču, od zgrada koje rastu unutar drugih zgrada, od tornjeva visokih tri kata koji izgledaju tako moćno kao da su visoki dvadeset katova. Ukratko, otkrili smo Grasso Cannizzo.” 

Pippo Ciorra, arhitekt i kritičar arhitekture, u “Loose Ends”, Maria Giuseppina Grasso Cannizzo, uredila Sara Marini i aut. architektur un tirol, Lars Muller Publisher

3) Matevž Granda
Gradnja sa zemljom i prirodnim materijalima
Predavanje – srijeda, 26. 10. 2022.,
DAI-SAI, Smareglina 1, Pula u 19 sati

Kamen, drvo i zemlja najstariji su građevinski materijali. Ljudi su njima od pamtivijeka gradili svoje domove. Današnjim jezikom opisali bi ih kao održive zbog niskog ugljičnog otiska, potpuno su prirodni, a njihova razgradnja tijekom cijelog životnog ciklusa zgrade ne predstavlja opterećenje za okoliš. Svi ti materijali vraćaju se u suvremenu arhitekturu. Ako je arhitektura prošlih godina težila najvećoj energetskoj učinkovitosti, u budućnosti će arhitektura tražiti učinkovita rješenja s prirodnim materijalima. 2/3 svjetske populacije još uvijek gradi zemljom. U zapadnom svijetu takva je gradnja imala pogrdni karakter jer se za zemlju govorilo da je materijal siromaha. Austrijski kipar Martin Rauch posljednja je tri desetljeća proučavao gradnju zemljom u raznim dijelovima svijeta, uspjevši tehnologiju nadograditi suvremenim spoznajama. Razvio je tehniku ​​nabijanja zemlje koja je sve prisutnija u modernoj arhitekturi. Gradnja zemljom je sama po sebi jednostavna. No, s druge strane, zahtijeva puno iskustva i poznavanja materijala.

2021. godine u časopisu Outsider započeli smo seriju radionica posvećenih gradnji zemljom. Kroz njih istražujemo i testiramo različite tehnike i metode korištenja. Ove godine započeli smo s izgradnjom prve zgrade. Prvi rezultati su obećavajući.

Fotografije: Simon Chang

Matevž Granda je suosnivač i suurednik slovenskog časopisa Outsider, časopisa o arhitekturi, kulturi i zanimljivim ličnostima. Časopis je nastao 2015. godine i do danas je središnji arhitektonski časopis za struku i širu javnost. Po obrazovanju je arhitekt. Godine 2005. diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Uz novinarstvo, bavi se i arhitektonskom praksom, posebice obnovom i gradnjom prirodnim materijalima.

Nagrade i selekcije: Plečnikova nagrada (2017.); urednik publikacije za slovensko predstavljanje na Venecijanskom bijenalu 2018.; izbor među 20 najboljih projekata Europske nagrade za javni prostor 2022.; počasno članstvo ZAPS-a (Zbornice za arhitekturu i prostor Slovenije) 2022.

4) Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2021. godini
Otvorenje izložbe – petak, 28. 10. 2022., Tuneli Zerostrasse, Povijesni i pomorski muzej Istre,  Gradinski uspon 6, Pula, u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do četvrtka, 10.11.2022., svakim danom od 8 do 21 sat

Nakon premijernog otvorenja i dodjele nagrada u Lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu u lipnju 2022. godine, te repriza u Karlovcu, Rijeci i Zadru, Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2021. godini dolazi u Pulu u organizaciji Društva arhitekata Istre (DAI-SAI). Godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata dodjeljuju se od 1960. godine kada je ustanovljena Nagrada Viktor Kovačić, u cilju poticanja arhitektonskog stvaralaštva i javne afirmacije misli i djela hrvatskih arhitekata. 

Radove je ocjenjivao stručni žiri u sastavu: Krešimir Damjanović, Vjekoslav Gašparović, Krunoslav Ivanišin, Paula Kukuljica, Dinko Peračić, Vanja Rister (predsjednik), Rosa Rogina (Stručni savjet) i Mojca Smode Cvitanović (Savjet nakladništva). Izložba je organizirana u suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata (UHA).

- nagrada Viktor Kovačić za životno djelo dodijeljena je Renati Waldgoni i Andreju Uchytilu.
- nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dobili su Iva Letilović i Igor Pedišić za Providurovu palaču.
- nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture dobio je Davor Bušnja za Kuću dide Marka.
- nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja dodijeljena je Miji Roth Čerina i Tončiju Čerini za Centar za posjetitelje i vidikovce Lonjskog polja.
- nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstven-istraživački i teorijski rad na području arhitekture dodijeljena je Andriji Rusanu za Časopis Oris.
 
5) Godišnja izložba projekata i realizacija članova DAI – SAI-a i gostiju
Otvorenje izložbe – petak, 11. 11. 2022.,
DAI-SAI, Smareglina 1, Pula, u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do petka, 24.11.2022., svakim radnim danom od 17 do 20 sati

6) Cukrarna – Izložba arhitektonskog studia Scapelab
Otvorenje izložbe i okrugli stol – ponedjeljak, 28. 11. 2022.,
DAI-SAI, Smareglina 1, Pula, u 12:30 sati
Izložba ostaje otvorena do petka, 9.12.2022., svakim radnim danom od 17 do 20 sati

Projekt ljubljanske Cukrarne seže u 2009. godinu kada su autori realizacije dobili prvu nagradu za rekonstrukciju i obnovu znamenite zgrade bivše tvornice šećera u Ljubljani. Sagrađena u prvoj polovici 19. stoljeća, šećerana je u to vrijeme spadala u najvažnije industrijske zgrade na području Slovenije, sve do razarajućeg požara koji je zauvijek prekinuo djelovanje tvornice. Od kraja 19. stoljeća sve do početka 90-tih godina 20. stoljeća u zgradi Cukrarne svoj dom i utočište našli su mnogi pojedinci i obitelji, ali i beskućnici. Upravo ta činjenica obilježila je slovensku literarnu povijest: naime Cukrarna predstavlja kolijevku slovenskog modernizma. U njoj su se skupljali i živjeli predstavnici slovenske moderne: Dragotin Kette, Josip Murn Aleksandrov, Ivan Cankar i Oton Župančič. 

Početkom 90-tih godina 20. stoljeća zgrada je ispražnjena u namjeri da se obnovi, no to se dogodilo tek 30 godina kasnije. Uz financijsku potporu Vlade Republike Slovenije i Europskog fonda za regionalni razvoj, 2018. godine započela je rekonstrukcija i obnova zgrade koja je dovršena krajem 2021. godine. Obnovljena zgrada Ljubljani donosi najveći galerijski prostor od 2.500 m2 i poseban scenski prostor koji može primiti do 1.000 posjetitelja te omogućiti gostovanja zahtjevnih domaćih i inozemnih umjetničko – izlagačkih projekata. Zgrada veličine 5.500 m2 namijenjena je i drugim događajima iz područja kulture, umjetnosti i obrazovanja.

Projekt je značajan i u urbanističkom smislu. Cukrarna naime predstavlja novo programsko težište koje motivira posjetitelje da se prošetaju uz rijeku Ljubljanicu do ruba gradske jezgre, čime se centar grada širi prema istoku. Glavni ulaz u zgradu smješten je na pročelju prema rijeci, a javna površina pred ulazom omogućuje prolaz i pješacima i biciklistima uzduž Poljanskog nasipa te ujedno nudi i odličnu kulisu za događaje na otvorenom. Dio javnog programa nove Cukrarne je i kavana / jazz klub koja sudjeluje u oblikovanju društvenog života tog dijela grada. U suprotnosti s galerijom, arhitekti su kavanu osmislili u crnom, dok jedan od zidova razotkriva izvornu konstrukciju iz ciglene opeke. Kavana je ujedno i prostor za manifestacije gdje je uređen scenski prostor, a događaji se preko velikih staklenih stijena mogu otvoriti i prema vanjskom prostoru, povećavajući kapacitet prostora. Prirodni nagib terena iza kavane omogućio je uređenje amfiteatarskog stepeništa namijenjenog događajima, sjedenju i druženju. Prizemlje je jedini dio zgrade osvijetljen prirodnom svjetlošću – oba galerijska volumena izvedena su kao „bijele kocke“ u kojima je za izlaganje umjetničkih radova predviđena regulirana umjetna rasvjeta, prozračivanje, temperatura i vlaga. Lebdeći kubusi presvučeni su perforiranim bijelim, metalnim pločama koje osim jedinstvenog estetskog značaja imaju i funkcionalno značenje: iza njih su skriveni zvučna izolacija koja apsorbira jeku iz prostora te dio strojarskih instalacija. U podrumskoj etaži nalaze se višenamjenska dvorana, galerija namijenjena performansima, garderobe i sanitarije za posjetitelje, tehnički prostori i radionica za pripremu izložbi. Dio drvene građe izvorne krovne konstrukcije koji je još bio upotrebljiv arhitekti su u suradnji s umjetnikom Tobiasom Putrihom preradili u drvene klupe za galerijske prostore.

Fotografije: Miran Kambič

Scapelab je arhitektonski biro kojeg čine trojica partnera – Jernej Šipoš, Marko Studen i Boris Matić. Među mnogim natječajnim nagradama i priznanjima, biro je dobitnik priznanja Piranesi (Čufarov trg, 2005.), Zlati svinčnik (Obnova Slovenske ceste, 2015.) i Plečnikove nagrade (Tehnološko središte ELES, 2019). Trenutno završavaju nekoliko zahtjevnih projekata, kao npr. seljenje proizvodnje i poslovne zgrade tvrtke Iskra Mehanizmi iz Lipnice u poslovnu zonu Brnik te drugu fazu tehnološkog središta ELES. Po njihovim nacrtima započela je izgradnja najviših nebodera u Sloveniji. Riječ je o poslovno – stambenom kompleksu Spektra na Celovškoj cesti u Ljubljani s preko 200 stanova.