Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Spomenik Trećoj internacionali Vladimira Tatlina”

Nekoliko mjeseci nakon osnivanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, komesarijat za kulturu i prosvjetu, pod vodstvom utjecajne ličnosti Anatolija Lunačarskog, postaje pokretač i provoditelj kampanje obilježavanja, prikazivanja i propagandnih aktivnosti u javnim prostorima ruskih gradova, s ciljem veličanja Oktobarske revolucije i njezinih protagonista. Razni predstavnici sovjetske umjetničke avangarde bit će pozvani da aktivno sudjeluju u ovoj inicijativi. Njihova se uloga neće ograničiti samo na projekte postava, nego će oni prije svega obnašati i organizacijske dužnosti, kao što je slučaj s Vladimirom Tatlinom kojeg će sam Lunačarski imenovati koordinatorom čitavog niza manifestacija u Moskvi. Ovo će iskustvo u značajnoj mjeri doprinijeti pokretanju onoga što će historiografija prepoznati kao „konstruktivistički“ pokret: postojana skupina mladih umjetnika i arhitekata koji su se formirali tijekom posljednja dva desetljeća carske Rusije, otkrit će jedinstveni smisao svog umjetničkog rada u odnosu sa svakodnevnom stvarnošću, u kontekstu novog društvenog i političkog poretka Sovjetskog Saveza. Konstruktivističke avangarde s oduševljenjem će prihvatiti poziv države na sudjelovanje u njezinoj radikalnoj preobrazbi. Njihov će se angažman ispostaviti kao jedan od glavnih ideoloških pokretača za jezičnu i konceptualnu revoluciju koju konstruktivističke avangarde zagovaraju putem arhitekture, kazališta, grafičkog dizajna, s ciljem da se transformiraju u punokrvnu umjetničku akciju na ulicama sovjetskih gradova. U tom smislu, spomenik Trećoj internacionali Vladimira Tatlina predstavlja, po prestižnosti zadaće i formalnim ambicijama, simbol jedne čitave generacije ruskih umjetnika. No ne samo to. U očima međunarodne kulture on smjesta postaje primjer prema kojem se prosuđuju suvremena zbivanja u SSSR-u. Tatlinovo djelo smatrat će se najvišim izrazom spoja novog političkog upravljanja i sovjetskog umjetničkog konteksta.

Pročitaj ostatak…

DANI ARHITEKATA 8.0 / PULA // Uvodni program 20.3.2024.

Retrospektivna izložba ARHITEKTURA U ISTRI 2013. – 2023. / Giardini, Pula // otvorenje izložbe 20.3.2024. u 17:30 h
i
Razgovor s Emilom Jurcanom / Dom hrvatskih branitelja // 20.3.2024. u 18:30 h

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Vješalica za oblake Ela Lissitzkog i Emila Rotha”

 Horizontalni neboderi Ela Lissitzkog predstavljaju jedan od najneobičnijih projektnih pothvata u sovjetskom kulturnom kontekstu dvadesetih godina.

Objavljeni prvi put 1926. godine, na stranicama jedinog izdanja moskovskog časopisa “Izvestija Asnova”, službeno su predstavljeni prethodne godine u dvije izložbene prigode u Njemačkoj: na izložbi Novembergruppe u Berlinu te na Međunarodnoj izložbi suvremene arhitekture u Mannheimu.

Projekt je zamišljen i razvijen u Švicarskoj, između 1924. i 1925., tijekom boravka Lissitzkog u Minusiju, u okolici Locarna, gdje je umjetnik proveo nekoliko mjeseci liječeći se od teške tuberkuloze. Bilo je to iznimno produktivno razdoblje za ruskog umjetnika, koji, uz izradu nacrta za moskovski projekt, aktivno sudjeluje u raznim izdavačkim inicijativama – grafički uređuje časopis “ABC” u kojem također objavljuje priloge, surađuje s Kurtom Schwittersom na izdanju Nasci za časopis “Merz” te s Hansom Arpom na knjizi Die Kunstismen. Osim toga, tijekom boravka na liječenju uređuje i svoj znameniti esej Kunst und Pangeometrie, bavi se prevođenjem eseja Kazimira Maljeviča na njemački jezik (što neće stići dovršiti) te grafičkim projektima za kampanje oglašavanja za tvrtku Pelikan, čime financira svoj boravak u Švicarskoj. Posjećuje brojne ličnosti švicarske avangarde, a osim Hansa Arpa, Marta Stama i Hansa Schmidta, od ključne važnosti za razradu moskovskog projekta bit će susret i suradnja s Emilom Rothom – arhitektom i urednikom “ABC-a”, bivšim studentom Roberta Maillarta – kojem Lissitzky povjerava osmišljavanje i dizajn konstrukcije nebodera.

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Obnova talijanskog stila”

Milanski arhitekti Filippo Pagliani i Michele Rossi, sa svojim uredom Park Associati, autori su jednog od najzanimljivijih pothvata rekonstrukcije modernističkog arhitektonskog djela u Italiji posljednjih godina.

Riječ je o sve aktualnijoj temi, s kojom se, u svim zemljama danas, susreću arhitekti i konzervatori. To se pitanje neće riješiti samo očuvanjem slike izvornog arhitektonskog proizvoda, integralnim oporavkom njegovih jezičnih, konstrukcijskih ili prostornih značajki. Dovoljno je prisjetiti se rasprava i polemika koje su se povele oko nedavne intervencije Renza Piana na osjetljivom kontekstu kapele u Ronchampu, ili prijedloga Paula Bonatza za preinake kolodvora u Stuttgartu, kako bismo osvijestili simbolički status koji uživaju određena arhitektonska djela dvadesetog stoljeća: obnove ili rekonstrukcije utječu ne samo na arhitektonsku razinu, ne samo na odnos objekta i prirodnog ili urbanog okoliša, nego i na nematerijalnu dimenziju arhitekture.

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Stara gospođa koja se još uvijek dobro drži. Gino Valle i uredska zgrada Zanussi (1958. – 1961.)”

U drugoj polovini pedesetih godina na stranicama prestižnog časopisa “The Architecural Review” veliki i utjecajni engleski kritičar i povjesničar arhitekture Reyner Banham razvija jednu od najsilovitijih i jednu od akutnih kritika koje se obraćaju talijanskoj suvremenoj arhitekturi u cijelom dvadesetom stoljeću uopće. Razlog koji je u pozadini radikalnog napada nova je tendencija koja se razvija unutar talijanske poslijeratne arhitekture: u očima Banhama ona se opasno bavi povijesnim stilovima i vraća se unatrag u “good old days before the Modern Movement”.

Ikona Banhamove vizije tadašnje Italije i tog, kako on smatra, nostalgičnog i neotradicionalnog stava, jest milanski neboder Torre Velasca, rad arhitekata BBPR (Belgiojoso, Peressuti, Rogers). Zgrada koja simbolizira u tom trenutku vrhunac arhitektonske rekonstrukcije u razrušenim središtima poslijeratne Italije, planirana i realizirana između 1956. i 1958. godine, osmišljena je kao jezično tijesno povezana s povijesnim kontekstom Milana, s katedralom koja se nalazi u neposrednoj blizini i s kulama dvorca Sforza, koji predstavlja jedan od glavnih gradskih historijskih simbola. Dijalog između “najsuvremenije” milanske zgrade i povijesnog središta stvara se cijelim nizom neogotičkih i neorenesansnih elemenata koji pokušavaju prikriti dimenziju novog nebodera te na taj način opravdati, u arhitektonskom smislu, njegovu prisutnost. 

Pročitaj ostatak…