Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Stara gospođa koja se još uvijek dobro drži. Gino Valle i uredska zgrada Zanussi (1958. – 1961.)”

U drugoj polovini pedesetih godina na stranicama prestižnog časopisa “The Architecural Review” veliki i utjecajni engleski kritičar i povjesničar arhitekture Reyner Banham razvija jednu od najsilovitijih i jednu od akutnih kritika koje se obraćaju talijanskoj suvremenoj arhitekturi u cijelom dvadesetom stoljeću uopće. Razlog koji je u pozadini radikalnog napada nova je tendencija koja se razvija unutar talijanske poslijeratne arhitekture: u očima Banhama ona se opasno bavi povijesnim stilovima i vraća se unatrag u “good old days before the Modern Movement”.

Ikona Banhamove vizije tadašnje Italije i tog, kako on smatra, nostalgičnog i neotradicionalnog stava, jest milanski neboder Torre Velasca, rad arhitekata BBPR (Belgiojoso, Peressuti, Rogers). Zgrada koja simbolizira u tom trenutku vrhunac arhitektonske rekonstrukcije u razrušenim središtima poslijeratne Italije, planirana i realizirana između 1956. i 1958. godine, osmišljena je kao jezično tijesno povezana s povijesnim kontekstom Milana, s katedralom koja se nalazi u neposrednoj blizini i s kulama dvorca Sforza, koji predstavlja jedan od glavnih gradskih historijskih simbola. Dijalog između “najsuvremenije” milanske zgrade i povijesnog središta stvara se cijelim nizom neogotičkih i neorenesansnih elemenata koji pokušavaju prikriti dimenziju novog nebodera te na taj način opravdati, u arhitektonskom smislu, njegovu prisutnost. 

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Jedna kuća za tri arhitekta”

Bevk Perović arhitekti

Čim se izađe iz užeg gradskog centra Ljubljane, šetajući južno uz rijeku Ljubljanicu, primjećujemo trenutnu promjenu urbanog pejzaža. Od gušće srednjovjekovne gradske strukture Ljubljane, s rjeđom vegetacijom i aktivnijim životom, prelazi se, doslovno nekoliko metara poslije rijeci poprečne Zoiseve ceste – nekadašnje glavne prometnice u smjeru Zagreba – u jedan miran i djelomično magičan zeleni urbani ambijent. Na manje od jednog kilometra od Tromostovja i gradske tržnice, tj. simboličnog i funkcionalnog težišta grada, nalazi se ovaj prigradski kvart “srednje meščanske” Ljubljane zvan Prule. Njegov vizualni karakter oformio je Jože Plečnik, veliki otac slovenske moderne arhitektonske kulture, koji je u tridesetim godinama prošlog stoljeća, sa samo jednom pejzažnom gestom – kako to već biva s dalekovidnim projektima, a takvih je Plečnik u Ljubljani izradio dosta – oblikovao obalu rijeke: njezin presjek čini jedan lagani terasasti nagib koji služi za šetnju, za drvorede žalosnih vrba, ali i da se poprati miran tok Ljubljanice prije ulaza u centar. Taj presjek korita rijeke definira karakter cijelog kvarta, i odražava za što građani koriste ovaj dio grada: dok se u centru život odvija frenetično daleko od rijeke, ovdje je ritam mirniji, i u direktnom kontaktu s njom. U gradu slabe i škrte svjetlosti, kakav je Ljubljana, ovaj jednostavni i u isto vrijeme veličanstveni otvoreni prostor oko rijeke stvorio je premise za drugačiji, zeleniji, svjetliji i još uvijek dovoljno urbani ambijent nadomak centra grada.

Same Prule karakterizira poprilično heterogena arhitektura: s jedne strane nalazimo dijelove neregularne srednjovjekovne pa barokne Ljubljane, pa i po koju austrougarsku palaču, ali što više napuštamo centar, sve više nailazimo na pravokutnu i regularnu podjelu terena, na kojem je izrasla, kroz cijelo dvadeseto stoljeće – osim ponekog javnog objekta – uglavnom stambena arhitektura: najprije urbane vile, zatim peterokatnice iz šezdesetih i sedamdesetih. Preko rijeke, na nekoliko desetina metara od nje, nalazimo i veće rezidencijalne kvartove izgrađene tijekom osamdesetih godina. U tom smislu, teško je odrediti pravu tipologiju, kao i prave kontekstualne elemente koji definiraju arhitekturu ovog dijela grada. Nasuprot tome, Prule su jedna vrsta stratifikacije raznih razdoblja i stilova, u kojem je svaki period ostavio svoj trag, ne naslanjajući se na neku posebno jaku jezičnu tradiciju.

Teško je opisati stambenu zgradu na Prulama arhitekata Matije Bevka, Vase Perovića, Blaža Goričana (iz biroa Bevk–Perović arhitekti) i Tadeja Glažara, bez da se naslonimo na fizički i prostorni doživljaj ovog dijela grada. Ova zgrada, za one koji ne poznaju dovoljno Ljubljanu, i koji će je doživjeti uglavnom preko fotografija, izgledat će dosta strana kontekstu, djelomično hladna i asketska. Međutim njezin volumen, kao i njezina materijalnost govore, koliko god to izgledalo neobično, o seriji preciznih asocijacija na temu dijaloga s arhitektonskom kulturom Ljubljane.

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Jedinstvo u heterogenosti. Građenje s “ukusom” za konstrukciju”

U prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata jugoslavenska gradilišta obilježava izrazito nizak stupanj tehnološkog razvoja: posvuda je vidljiv manjak kvalificiranog kadra, kronični deficit građevinskog materijala i njegov neregularni priljev na gradilište, slaba organizacija građevinskog procesa, niska i iznimno rudimentarna mehanizacija. Međutim, u zemlji se vrlo brzo razvija inicijativa za radikalnom modernizacijom građevinskog sustava, s ekonomskog, metodološkog i tehničkog aspekta. U ovom razdoblju bilježimo velik broj stručnih putovanja arhitekata, inženjera i građevinara u inozemstvo (uglavnom prema zapadnoj i sjevernoj Europi), financiraju se studije na temu tipizacije po inozemnim modelima, otvaraju se različiti centri za unapređenje građevinarstva i za modularnu koordinaciju (među najpoznatijima je beogradski IMS – Institut za ispitivanje materijala), osnivaju se izdavačke kuće i novi časopisi s ciljem podizanja opće kulture građenja u zemlji.

Prvi značajan stupanj modernizacije građevinske prakse dostiže se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina zahvaljujući novim inženjerskim i arhitektonskim prilikama. Progresivno se povećavaju investicije za gradnju infrastruktura, mostova i industrijskih kompleksa, gdje se primjenjuju nove metodologije i prve složenije armirano-betonske i željezne konstrukcije, kao i zanimljive aplikacije prednapregnutih betonskih sistema za zahtjevnije raspone. Među spektakularnijim konstrukcijama prve jugoslavenske arhitektonske prakse nalazimo sajamsku paviljonsku arhitekturu. U vremenu prvog ekonomskog poslijeratnog razvoja ta tipologija nalazi jedan sretan i plodan razvoj po cijeloj Jugoslaviji, i omogućava zanimljiv susret između arhitektonske i inženjerske kulture. Ključni trenutak u razvojnoj putanji poslijeratne konstrukcijske arhitekture predstavlja 1957. godina, s otvaranjem beogradskog, zagrebačkog i, samo godinu kasnije, ljubljanskog sajma. Beogradski kompleks karakteriziraju tri monumentalne izložbene hale, s kupolama velikih raspona ali drugačijim konstrukcijskim tipologijama. Autori ovog kompleksa su arhitekt Milorad Pantović i inženjeri Branko Žeželj i Milan Krstić, koji koncipiraju dvije različite dvostruko zakrivljene armirano-betonske ljuske (hala 2 s rasponom od 48 x 48 m i hala 3 raspona 70 x 48 m) i jednu rebrastu kupolu (hala 1), s rekordnim rasponom od 106 metara (do izgradnje Astrodomea u Hustonu, 1965. godine, bila je armirano-betonska kupola s najvećim rasponom na svijetu). Od posebnog značaja je rješenje te velike montažne kupole (čiji je idejni tvorac Žeželj) sastavljene od 80 radijalno raspoređenih polulukova naslonjenih donjim krajem na jedan prenapregnuti gredni prsten, koji je uzdignut na osam elegantnih pilastara u obliku slova V. Ovakva arhitektura nema presedana u Jugoslaviji, čak ni u međunarodnom kontekstu nema puno sličnih konstrukcijskih rješenja, pogotovo ako uzmemo u obzir datum njezine izgradnje – srodna i puno poznatija Nervijeva kupola za Palazzo dello Sport završena je tri godine kasnije (1960.) – i sa svojom sugestivnom figurom zasigurno podiže suvremenu jugoslavensku konstrukcijsku arhitekturu na nove neuobičajene razine.

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Tektonska senzibilnost i njena aktualnost. Jugoslavenska arhitektura šezdesetih i sedamdesetih”

1.
“Architecture starts when you carefully put two bricks together. There it begins.”
Ludwig Mies van der Rohe

Ove jednostavne, ali elokventne Miesove riječi savršeno služe kao uvod u problematiku tektonike u arhitekturi. S ovim je aforizmom veliki njemački arhitekt definirao arhitekturu prvenstveno preko njezine distinkcije od generične, standardne prakse građenja. Riječ koju upotrebljava da bi konceptualizirao tu različitost je carefully (pažljivo). 

Na prvi pogled, ova riječ može značiti i sve i ništa. No ako uzmemo u obzir Miesov opus, kao i bogatu teoretsku pozadinu arhitektonske kulture iz koje on proizlazi, možemo naslutiti da se u riječi pažljivo nalazi ipak mnogo više od jednog jednostavnog i slikovitog pridjeva. Bez pretjerivanja, možemo zaključiti da se s njom Mies osvrće na jedan vrlo kompleksan svijet, ili bolje reći svjetonazor, u kojem se kroz arhitektonsku praksu razmatra status graditeljske i tehničke komponente odnosno, u još općenitijem smislu, etika gradnje. Za autora barcelonskog paviljona i za kulturu iz koje on proizlazi graditeljski proces (“postavljati opeke”) ne znači automatski i stvaranje arhitekture, kao što se, istovremeno, arhitekturu ne može koncipirati i rasuđivati izvan njezine graditeljske i tehnološke komponente. Građevina dostigne status arhitekture tek kada dođe do (“pažljive”) transfiguracije graditeljskog-tehničkog procesa u arhitektonski jezik. Taj proces odvija se unutar jedne “znanosti” o formi, koju njemačka arhitektonska kultura kontemplira u samoj terminologiji riječi arhitektura, to jest kao Baukunst (umjetnost gradnje) i u tektonici (gr. tektoniké, umjetnost gradnje) kao epistemološkom, kritičkom upitu sintakse građevina. 

Pročitaj ostatak…

Što arhitektura radi kad ne gradi 2023 – Luka Skansi: Tektonske studije

U okviru programa Što arhitektura radi kad ne gradi za 2023. godinu periodično ćemo objavljivati članke Luke Skansija koji se bave proučavanjem prisustva šire tektonske kulture u stvaralaštvu osebujnih arhitekata 20. i 21. stoljeća.

Premošćujući vremensku distancu od pionira modernizma, poput Petera Behrensa, El Lissitzkya, Vladimira Tatlina i Myrona Goldsmitha, sve do suvremenih arhitekata Italije, Slovenije i Hrvatske, poput Matevža Bevka i Vase Perovića, Filippa Pagalinija i Michelea Rossija, Skansi uviđa prisutnost slične tektonske kulture i njezin kontinuitet kroz različita razdoblja modernosti. Također, uspoređujući širu klimu arhitektonske produkcije druge polovice 20. stoljeća donosi zanimljive paralele između fenomena skeletne gradnje u Italiji i tektonske senzibilnosti u Jugoslaviji tog doba, nadilazeći tako uske nacionalne okvire arhitekture pojedinih zemlja i nudeći širu sintezu potrebnu za razumijevanje tektonike kao esencije arhitektonskog izraza.

dr. sc. Luka Skansi mag. ing. arch.
Povjesničar je arhitekture, izvanredni profesor na Politecnico di Milano (DASTU – Dipartimento di Architettura e Studi Urbani). Njegov znanstveni interes uključuje talijansku arhitekturu i inženjerstvo 20. stoljeća, arhitekturu u socijalističkoj Jugoslaviji te rusku i sovjetsku arhitekturu. Bio je gostujući znanstvenik na CCA u Montrealu (Kanada), gostujući profesor na Arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Ljubljani i Veneciji. Sudjelovao je na Venecijanskom bijenalu 2014. kod kustosa Rema Koolhaasa-AMO-a s instalacijom “Ostaci čuda”. Bio je kustos izložbe “Susjedstva i ulice” u Muzeju arhitekture i oblikovanja (MAO) u Ljubljani (Slovenija), za koju je 2018. dobio Plečnikovu medalju. Bio je član kustoskog odbora izložbe “Prema betonskoj utopiji. Arhitektura u Jugoslaviji 1948.-1980.,” održanoj u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) 2018. U New Yorku (SAD), kao i član kustoskog tima izložbe “Fiume Fantastika: Fenomeni grada,” održane u Rijeci 2020. godine u sklopu prograa projeka Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.