Å to arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Njemačko veleposlanstvo u Sankt Peterburgu (1911. – 1912.) Petera Behrensa”

Posredovanjem Edmunda Schülera, visokog dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova, Petera Behrensa početkom 1911. godine pozivaju da predstavi rješenje za novo sjedište njemačkog veleposlanstva u Sankt Peterburgu. Edmund, unuk arhitekta Augusta Schülera, jednog od učenika Karla Friedricha Schinkela, poznavao je i cijenio rad Petera Behrensa, osobito djelovanje njemačkog majstora vezano uz AEG. Upravo zahvaljujući Schülerovu pokroviteljstvu – te iste 1911. – Behrens će upoznati Theodora Wieganda, njemačkog arheologa kojem će projektirati glasovitu rezidenciju Dahlem.

Pročitaj ostatak…

Å to arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Jednostavni okviri. Okvirna konstrukcija u Italiji izmeÄ‘u realizma i apstrakcije”

Okvirna konstrukcija, koja se sastoji od trodimenzionalne rešetke greda i pilastara od armiranog betona ili čelika, predstavlja najrašireniju konstrukcijsku tipologiju u arhitekturi dvadesetog stoljeća.

Već 1960., u svojem revolucionarnom istraživanju o konstrukcijskim karakteristikama moderne arhitekture Strukturformen der modernen Architektur, Curt Siegel ukazuje na to kako okvir ne predstavlja samo “racionalnu uporabu betona i čelika u građevini”, ne dopušta samo “značajnu redukciju presjeka svih nosivih dijelova”, nego se već i uzdiže do “dostojanstva suštinske teme u modernoj arhitekturi”. Ono što je u osnovi uobičajena građevinska praksa arhitekata, obrtnika i građevinskih poduzeća, dakle gradnja okvirnih konstrukcija koje odgovaraju potrebama ekonomičnosti, jednostavnosti i lakoće, s vremenom postaje jezična tema. Kako često biva u povijesti arhitekture, konstrukcijska se tema postupno pretvorila u ključnu točku promišljanja na temu arhitektonskog jezika. Jednostavna okvirna konstrukcija, koja se u početku smatrala “sekundarnim”, oblogom skrivenim elementom, postaje tijekom dvadesetog stoljeća, zahvaljujući radu arhitekata koji su djelovali u različitim europskim kontekstima (od Augustea Perreta do Giuseppea Terragnija i Ludwiga Miesa van der Rohea), element koji odlučuje o formalnoj strategiji zgrade. Nije, dakle, slučajno što u Siegelovom čitanju okvir općenito preuzima ulogu jednoga od elemenata koji karakteriziraju samu modernost u arhitekturi.

Pročitaj ostatak…

Å to arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Spomenik Trećoj internacionali Vladimira Tatlina”

Nekoliko mjeseci nakon osnivanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, komesarijat za kulturu i prosvjetu, pod vodstvom utjecajne ličnosti Anatolija Lunačarskog, postaje pokretač i provoditelj kampanje obilježavanja, prikazivanja i propagandnih aktivnosti u javnim prostorima ruskih gradova, s ciljem veličanja Oktobarske revolucije i njezinih protagonista. Razni predstavnici sovjetske umjetničke avangarde bit će pozvani da aktivno sudjeluju u ovoj inicijativi. Njihova se uloga neće ograničiti samo na projekte postava, nego će oni prije svega obnašati i organizacijske dužnosti, kao što je slučaj s Vladimirom Tatlinom kojeg će sam Lunačarski imenovati koordinatorom čitavog niza manifestacija u Moskvi. Ovo će iskustvo u značajnoj mjeri doprinijeti pokretanju onoga što će historiografija prepoznati kao „konstruktivistički“ pokret: postojana skupina mladih umjetnika i arhitekata koji su se formirali tijekom posljednja dva desetljeća carske Rusije, otkrit će jedinstveni smisao svog umjetničkog rada u odnosu sa svakodnevnom stvarnošću, u kontekstu novog društvenog i političkog poretka Sovjetskog Saveza. Konstruktivističke avangarde s oduševljenjem će prihvatiti poziv države na sudjelovanje u njezinoj radikalnoj preobrazbi. Njihov će se angažman ispostaviti kao jedan od glavnih ideoloških pokretača za jezičnu i konceptualnu revoluciju koju konstruktivističke avangarde zagovaraju putem arhitekture, kazališta, grafičkog dizajna, s ciljem da se transformiraju u punokrvnu umjetničku akciju na ulicama sovjetskih gradova. U tom smislu, spomenik Trećoj internacionali Vladimira Tatlina predstavlja, po prestižnosti zadaće i formalnim ambicijama, simbol jedne čitave generacije ruskih umjetnika. No ne samo to. U očima međunarodne kulture on smjesta postaje primjer prema kojem se prosuđuju suvremena zbivanja u SSSR-u. Tatlinovo djelo smatrat će se najvišim izrazom spoja novog političkog upravljanja i sovjetskog umjetničkog konteksta.

Pročitaj ostatak…

Å to arhitektura radi kad ne gradi 2023: “VjeÅ¡alica za oblake Ela Lissitzkog i Emila Rotha”

 Horizontalni neboderi Ela Lissitzkog predstavljaju jedan od najneobičnijih projektnih pothvata u sovjetskom kulturnom kontekstu dvadesetih godina.

Objavljeni prvi put 1926. godine, na stranicama jedinog izdanja moskovskog časopisa “Izvestija Asnova”, službeno su predstavljeni prethodne godine u dvije izložbene prigode u Njemačkoj: na izložbi Novembergruppe u Berlinu te na Međunarodnoj izložbi suvremene arhitekture u Mannheimu.

Projekt je zamišljen i razvijen u Švicarskoj, između 1924. i 1925., tijekom boravka Lissitzkog u Minusiju, u okolici Locarna, gdje je umjetnik proveo nekoliko mjeseci liječeći se od teške tuberkuloze. Bilo je to iznimno produktivno razdoblje za ruskog umjetnika, koji, uz izradu nacrta za moskovski projekt, aktivno sudjeluje u raznim izdavačkim inicijativama – grafički uređuje časopis “ABC” u kojem također objavljuje priloge, surađuje s Kurtom Schwittersom na izdanju Nasci za časopis “Merz” te s Hansom Arpom na knjizi Die Kunstismen. Osim toga, tijekom boravka na liječenju uređuje i svoj znameniti esej Kunst und Pangeometrie, bavi se prevođenjem eseja Kazimira Maljeviča na njemački jezik (što neće stići dovršiti) te grafičkim projektima za kampanje oglašavanja za tvrtku Pelikan, čime financira svoj boravak u Švicarskoj. Posjećuje brojne ličnosti švicarske avangarde, a osim Hansa Arpa, Marta Stama i Hansa Schmidta, od ključne važnosti za razradu moskovskog projekta bit će susret i suradnja s Emilom Rothom – arhitektom i urednikom “ABC-a”, bivšim studentom Roberta Maillarta – kojem Lissitzky povjerava osmišljavanje i dizajn konstrukcije nebodera.

Pročitaj ostatak…

Å to arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Obnova talijanskog stila”

Milanski arhitekti Filippo Pagliani i Michele Rossi, sa svojim uredom Park Associati, autori su jednog od najzanimljivijih pothvata rekonstrukcije modernističkog arhitektonskog djela u Italiji posljednjih godina.

Riječ je o sve aktualnijoj temi, s kojom se, u svim zemljama danas, susreću arhitekti i konzervatori. To se pitanje neće riješiti samo očuvanjem slike izvornog arhitektonskog proizvoda, integralnim oporavkom njegovih jezičnih, konstrukcijskih ili prostornih značajki. Dovoljno je prisjetiti se rasprava i polemika koje su se povele oko nedavne intervencije Renza Piana na osjetljivom kontekstu kapele u Ronchampu, ili prijedloga Paula Bonatza za preinake kolodvora u Stuttgartu, kako bismo osvijestili simbolički status koji uživaju određena arhitektonska djela dvadesetog stoljeća: obnove ili rekonstrukcije utječu ne samo na arhitektonsku razinu, ne samo na odnos objekta i prirodnog ili urbanog okoliša, nego i na nematerijalnu dimenziju arhitekture.

Pročitaj ostatak…