Fitting Abstraction

U tijeku je priprema izložbe s kojom će se Republika Hrvatska predstaviti na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, jednoj od najuglednijih međunarodnih arhitektonskih izložbi, koja se ove godine održava od 7. lipnja do 23. studenog.

Riječ je o najstarijoj i svakako najutjecajnijoj i najatraktivnijoj svjetskoj arhitektonskoj manifestaciji, čije se teme i nastupi dugo pamte i bitno usmjeravaju diskurs i promišljanje u području arhitekture. Posljednju arhitektonsku izložbu pod okriljem Bijenala (2012.) vidjelo je više od 440.000 posjetitelja.

Koolhaas je postavio da će se, umjesto dosad prevladavajućeg fokusa na aspekte arhitektonske suvremenosti, ovo izdanje Bijenala okrenuti proučavanju arhitektonske povijesti, te da će umjesto uobičajenog spektakularnog arhitektonskog izloga, ova izložba postati platforma aktivnog povijesnog istraživanja.

Pritom određuje da Bijenale bude u prvom redu izložba o arhitekturi, a ne o arhitektima, što pomiče težište s individualnih opusa i pojedinačnih arhitektonskih iskoraka na proučavanje arhitektonskih elemenata, fenomena, procesa, vrijednosti i učinaka. U tom smislu Koolhaas daje i krovni naslov ovogodišnjem Bijenalu – Fundamentals, naglašavajući time važnost okretanja temeljnim elementima i izvorima arhitekture.

Za nacionalne paviljone Koolhaas zadaje zajedničku temu: Apsorpcija moderniteta 1914.-2014. te poziva da se svi nacionalni nastupi odazovu na izazov istraživanja razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih sto godina.

Za povjerenicu hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odabralo je prof. dr. sc. Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, predstojnicu Katedre za teoriju i povijest arhitekture, koja sa svojim autorskim timom priprema hrvatsku izložbu. U svom prijedlogu nastupa odlučili su pratiti definirani tematski okvir i prikazati tih izazovnih i uistinu iznimno vrijednih sto godina hrvatske arhitekture, odgovarajući pritom na problemski sloj koji Koolhaas postavlja pri definiranju teme.

Naime, Koolhaas kroz zadanu temu Apsorpcije moderniteta 1914.-2014. poziva sve zemlje sudionice da, kako kaže, “svaka na svoj način oslovi problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro posvemašnjeg prihvaćanja jednog univerzalnog modernog jezika”. U tih je stotinu godina – sugerira Koolhaas – “nacionalni identitet, čini se, bio žrtvovan modernitetu.” Usvajanje moderniteta urodilo je time da su, kako kaže, “arhitekture koje su nekad bile lokalne i specifične postale zamjenjive i globalne”.

Autori hrvatskog nastupa u svom su prikazu proteklog stoljeća razvoja hrvatske arhitekture na taj problemski poziv odlučili odgovoriti na donekle polemički način, jer ne samo da istaknuto pitanje smatraju generalno zanimljivim i relevantnim, nego i iz razloga što slučaj hrvatske moderne arhitekture svjedoči, u određenom smislu, upravo suprotno. Teza hrvatskog nastupa stoga je da arhitektonski modernizam u našim, lokalnim okvirima ne samo da ne rastače i ne kompromitira prethodno postojeću nacionalnu arhitekturu, nego da, dapače, uslijed niza povijesnih razloga, modernizam sam postaje aktivni graditelj i nositelj ovdašnje kulturne memorije i identiteta. Hrvatska arhitektura ne samo da se uspješno razvijala unatoč nadolazećem modernizmu, nego je stasala upravo kroz i pomoću njega.

Kao okosnicu nastupa autori stoga postavljaju prezentiranje, argumentiranje i vizualiziranje ove teze, dajući izložbi i odgovarajući naziv: Fitting Abstraction, sugerirajući time lokalno povijesno zaživjelu tradiciju formalne redukcije i sažimanja, elementarnosti i racionalnosti, te urođenu sklonost konceptualnom mišljenju i pristupu. Ideja hrvatskog nastupa je dakle izložiti te specifične lokalne arhitektonske vrijednosti razvijene tijekom perioda modernizma – određene arhitektonske postupke, metode, fenomene i njihove učinke.
Izložba će predstaviti osam temeljnih vrijednosnih linija koje su se kroz promatrano razdoblje istaknule kao dominantne i koje, uzete zajedno, tvore pouzdane identitetske oslonce.

One su shvaćene kao određene kvalitete kojima ovdašnja arhitektura postojano tendira i koje ciljano ostvaruje kroz svoje specifične autonomne operacije. Arhitektonske operacije time nadilaze svoje neposredne formalne karakteristike te poprimaju daleko šire društvene i kulturološke implikacije, čime se potvrđuju kao angažirani instrumenti u prihvaćanju, promoviranju i usmjeravanju nadirućeg moderniteta, baš kao i aktivni čimbenici u konstruiranju i održanju dimenzije identiteta.