IN MEMORIAM – arhitekt dr. sc. Radovan MiÅ¡Äević (1925.-2015.)
U ponedjeljak 26. listopada 2015. godine, u devedesetoj godini života, preminuo je naÅ¡ uvaženi kolega, arhitekt i urbanist, doktor znanosti i znanstveni savjetnik Radovan MiÅ¡Äević. Dr. sc. Radovan MiÅ¡Äević pripadao je onoj rijetkoj skupini integralnih stvaralaca i mislilaca koji su strukama arhitekture i urbanizma priskrbili poseban položaj meÄ‘u promicateljima sveukupnog hrvatskog razvoja, Äime nas je neizmjerno zadužio.
RoÄ‘en je 1925. godine u Andrijevcima. Gimnazijsko Å¡kolovanje zavrÅ¡io je u Osijeku 1946. godine, paralelno s umjetniÄkom Å¡kolom profesora Rudolfa Å vagel-LeÅ¡ića. Na Arhitektonskom fakultetu SveuÄiliÅ¡ta u Zagrebu diplomirao je 1953. godine u klasi profesora Alfreda Albinija. Za vrijeme studija bio je demonstrator na Katedri arhitektonskog projektiranja kod profesora Zdenka Strižića. Nakon zavrÅ¡etka studija radio je kao asistent na Katedri za urbanizam kod profesora Josipa Seissela. Potom djeluje u UrbanistiÄkom institutu SR Hrvatske, na dužnostima samostalnog planera-projektanta za urbanizam i arhitekturu, te pomoćnika i zamjenika direktora Instituta, kao i voditelja odjela za urbanistiÄko planiranje.
U Parizu 1975. godine zavrÅ¡ava specijalistiÄki staž „Prostor i industrijska izgradnja stanova (ACTIM)“ pod pokroviteljstvom Vlade Republike Francuske. Godine 1978. godine obranio je doktorsku disertaciju „Procesi i planiranje urbane transformacije metropolitanskih aglomeracija s primjenom na situaciju grada Zagreba“. Godine 1988. promoviran je u najviÅ¡e znanstveno zvanje – znanstvenog savjetnika.
Djelovao je i u pedagoÅ¡kom aspektu struke, kao izvanredni profesor na ViÅ¡oj graÄ‘evinskoj Å¡koli u Zagrebu i Osijeku, na kolegijima urbanistiÄke tematike. Predavao je i na poslijediplomskom studiju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, gdje postaje mentor i Älan povjerenstva za obranu magistarskih radova i disertacija.
U okviru UrbanistiÄkog instituta osniva i vodi Centar za znanstveno-istraživaÄki rad. I sam se kontinuirano bavi znanstvenim radom te izraÄ‘uje metodologiju prostornog i urbanistiÄkog planiranja koju preuzimaju sve planerske organizacije u zemlji. Svoje radove objavljuje u nizu struÄnih i znanstvenih Äasopisa, od Äega se posebno istiÄe studija „Prema antologiji urbanistiÄkog i prostornog planiranja u Hrvatskoj“ objavljena u Äasopisu „Arhitektura“, br. 214/1998., te Studija i prijedlog osnivanja znanstveno-tehnoloÅ¡kog parka Hrvatske u Zagrebu. Objavio je i monografiju „Planovi, projekti i realizacije – radovi 194-1987“ te sudjelovao na nizu znaÄajnih kongresa i savjetovanja u zemlji i inozemstvu. Recentno je njegov znanstveni opus obogaćen i knjigom Fenomen grada, izdanom 2009. godine.
U sklopu UrbanistiÄkog instituta radio je na brojnim složenim urbanistiÄkim zadacima, od kojih se posebno istiÄu: Generalni urbanistiÄki planovi za gradove Osijek, Vukovar i Pulu, Prostorni plan zagrebaÄke regije, uz istodobnu suradnju na Generalnom urbanistiÄkom planu „Zagreb 2000“. UspjeÅ¡no je izradio Planove ureÄ‘enja nacionalnih parkova PlitviÄka jezera i Brijuni te Plan obnove i oživljavanja osjeÄke tvrÄ‘e. Autor je brojnih urbanistiÄkih i urbanistiÄko-arhitektonskih projekata naselja, gradskih srediÅ¡ta i javnih urbanih prostora. Od meÄ‘unarodnih radova treba posebno naglasiti Generalni urbanistiÄki plan glavnog grada Gvineje te projekt Centra gvinejske vlade.
S velikim uspjehom sudjeluje i na brojnim arhitektonskim i urbanistiÄko-arhitektonskim natjeÄajima u zemlji i inozemstvu, gdje dobiva sveukupno 18 prvih ili drugih nagrada, od Äega se posebno istiÄu: UrbanistiÄko rjeÅ¡enje poluotoka Zadra 1954. (s B. Vasiljevićem i B. Petrovićem); MeÄ‘unarodni natjeÄaj za centar Skopja 1965. (s F. Wenzlerom), gdje dijeli I. nagradu sa svjetski poznatim japanskim arhitektom Kenzom Tangeom; potom UrbanistiÄko-arhitektonsko rjeÅ¡enje centra Vukovara 1984. te UrbanistiÄko-arhitektonsko rjeÅ¡enje centra Bihaća 1987. godine (oba rada s Lj. MiÅ¡Äevićem). Dobitnik je i znaÄajnih priznanja na meÄ‘unarodnim natjeÄajima u Helsinkiju za ESPO novi centar 1967. (s M. Maretićem) i u Berlinu za Idejno rjeÅ¡enje gradskog srediÅ¡ta Spreeinsel 1994. (s Lj. MiÅ¡Äevićem).
Od arhitektonskih projekata uspjeÅ¡no je izveo 15 realizacija, koje potvrÄ‘uju svestranost njegovog djelovanja i vjeru u sintezu arhitekture i urbanizma. Posebno se istiÄu Zavod za socijalno osiguranje u Osijeku iz 1960., stambena zgrada u Nazorovoj u Zagrebu iz 1961., poslovno-stambeni objekti „Blok centar“ u Osijeku i prva pjeÅ¡aÄka zona u gradu iz 1962., potom hotelske zgrade „Zlatne stijene“ u Puli iz 1967., te znaÄajna realizacija ureÄ‘enja priobalja u Osijeku, tzv. Copacabana, koja danas postaje ogledni primjer uspjeÅ¡noga javnog gradskog prostora. Sa svojim radovima kontinuirano je sudjelovao na izložbama ZagrebaÄkog salona arhitekture od 1965. do 1985.
U svojstvu zamjenika direktora UrbanistiÄkog instituta odlazi u mirovinu 1991. godine.
Za uspjeÅ¡an rad i znaÄajan struÄni doprinos dr. sc. Radovan MiÅ¡Äević primio je brojna istaknuta priznanja, od kojih se izdvajaju Orden rada sa zlatnim vijencem za doprinos obnovi grada Skopja, Veliko priznanje SkupÅ¡tine grada Osijeka i Nagrada grada Zagreba. Posebna priznanja dobiva i od Centra suvremene europske kulture u Barceloni za obnovu europskog javnog prostora na primjeru ureÄ‘enja priobalja u Osijeku, te od OUN-a za Generalni urbanistiÄki plan grada Conakrya u Gvineji. Dobitnik je i dvije kapitalne struÄne nagrade – nagrade Viktor KovaÄić za životno djelo 2006. te nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2011. godine.
Dr. sc. Radovan MiÅ¡Äević svojim je radom tako viÅ¡estruko zadužio naÅ¡u arhitektonsku, urbanistiÄku i Å¡iru struÄnu i kulturnu javnost. Zbog cjelokupnog znaÄajnog struÄnog i znanstvenog opusa te nemjerljivog doprinosa podruÄjima arhitekture i urbanizma, arhitektu dr. sc. Radovanu MiÅ¡Äeviću iskazujemo duboku zahvalnost i trajno poÅ¡tovanje.
Izvor: DAZ / UHA
