Å to arhitektura radi kad ne gradi 2023: “Obnova talijanskog stila”

Milanski arhitekti Filippo Pagliani i Michele Rossi, sa svojim uredom Park Associati, autori su jednog od najzanimljivijih pothvata rekonstrukcije modernističkog arhitektonskog djela u Italiji posljednjih godina.

Riječ je o sve aktualnijoj temi, s kojom se, u svim zemljama danas, susreću arhitekti i konzervatori. To se pitanje neće riješiti samo očuvanjem slike izvornog arhitektonskog proizvoda, integralnim oporavkom njegovih jezičnih, konstrukcijskih ili prostornih značajki. Dovoljno je prisjetiti se rasprava i polemika koje su se povele oko nedavne intervencije Renza Piana na osjetljivom kontekstu kapele u Ronchampu, ili prijedloga Paula Bonatza za preinake kolodvora u Stuttgartu, kako bismo osvijestili simbolički status koji uživaju određena arhitektonska djela dvadesetog stoljeća: obnove ili rekonstrukcije utječu ne samo na arhitektonsku razinu, ne samo na odnos objekta i prirodnog ili urbanog okoliša, nego i na nematerijalnu dimenziju arhitekture.

Za razliku od dvije novije značajne intervencije obnove, izvedene na zgradama koje predstavljaju simbol modernizma u arhitekturi u Italiji – obnova zgrade pošte arhitekta Adalberta Libere u Rimu (1933. – 1935.) i tornja Pirelli, koji su projektirali Gio Ponti i Pier Luigi Nervi u Milanu (1956. – 1961.) – postupak koji je proveo ured Park Associati nije podrazumijevao filološku obnovu postojećeg objekta, već prenamjenu i redizajn postojećeg stanja. Odmah treba istaknuti da zgrada na kojoj je radio milanski biro nije prepoznata kao jedan od dragulja talijanske arhitekture dvadesetog stoljeća: Palazzo della Serenissima, preimenovan u Palazzo Campari slijedom promjene vlasništva, realizirali su sredinom šezdesetih arhitekti Eugenio i Ermenegildo Soncini te je relativno nepoznat artefakt u talijanskoj arhitektonskoj kulturi današnjice. Unatoč tome, Palazzo Campari posjedovao je jedinstvene kvalitete koje Park Associati svojim projektom oživljava i reinterpretira. Istodobno, zahvaljujući intervenciji kojom se ispravljaju određeni izvorni nedostaci, Park Associati diprinio je poboljšanju imidža zgrade.

Palazzo della Serenissima posjedovao je dvije nepobitne vrijednosti. U prvom redu, zgrada svjedoči o jednom od vrhunaca talijanske arhitektonske produkcije, koji se poklapa s razdobljem njezinog najznačajnijeg gospodarskog razvoja u dvadesetom stoljeću: s godinama kada se odvijao takozvani “boom economico”, odnosno s godinama kada je Italija, u malo više od deset godina, uspjela razviti vlastitu ekonomiju i vlastitu produktivnost, pretvorivši se iz pretežno poljoprivredne i tehnološki nazadne zemlje u sedmu ekonomsku silu svijeta. Taj se razvoj u fenomenima dizajna, pod etiketom Made in Italy, i u arhitekturi odrazio u obliku izvanredne i profinjene modernizacije. Malo je gradova na svijetu koji poput Milana nude tako visoku koncentraciju izvrsne arhitekture iz pedesetih i šezdesetih godina. Ta je arhitektura djelo vrsnih stručnjaka, koji su u vlastitom radu sjedinili eleganciju, eksperiment i inovaciju. Braća Soncini bili su među najzanimljivijim predstavnicima ovog socioekonomskog konteksta, koji je Milano, zajedno s Rimom, mada u drugim oblicima, ustoličio kao glavni grad ovog fenomena.

Druga specifična značajka ove zgrade je njezina konstrukcija. Radi se o jednoj od malobrojnih metalnih konstrukcija tih godina u talijanskoj arhitekturi. Za razliku od pretežno cementne tradicije koja je obilježila talijansku poslijeratnu arhitekturu, braća Soncini specijalizirali su se za ovu građevinsku tehniku te su je primijenili na profinjen način u raznim projektima tih godina, usporedo s eksperimentiranjem kojim su se bavili drugi predstavnici onodobne milanske scene, kao što su Luigi Caccia-Dominioni, Vico Magistretti i Angelo Mangiarotti.

Rekonstrukcijska intervencija ističe obje posebnosti zgrade – konstrukciju i imidž – polazeći od rješenja njezina glavnog nedostatka: problematične unutarnje klimatizacije i zvučne izolacije. Zgradu karakterizira skeletna konstrukcija od dvostrukih pilastara i čeličnih greda: sustav koji omogućava velike slobodne unutarnje prostore raspona od 14 metara. No ono o čemu se kod izvornog projekta nije razmišljalo odgovarajuća je kontrola toplinskih mostova i unutarnja klimatska ravnoteža. Park Associati morao je odgovoriti na današnje standarde radikalno drugačije od onih šezdesetih godina, osobito u pogledu energetske uštede, a sve to u cijelosti preispitujući odnos konstrukcije i ovojnice zgrade. Potonja je odvojena od linije pilastara te trideset centimetara uvučena: ovakvo rješenje arhitektima omogućava niz prednosti, što tehnoloških, što volumetrijskih, koje se spretno transformiraju u arhitektonska rješenja. S jedne strane, zgrada se na odgovarajući način izolira, postižući bolje pokazatelje klimatskih i zvučnih uvjeta. Izuzetno izolacijsko svojstvo ostakljenih površina omogućuje projektantima dobru prirodnu osvijetljenost unutarnjih prostora, kao i izravan i dijaloški odnos s ulicom Turati te sa susjednom i sugestivnom zgradom Ca’ Brutta Giovannija Muzija (1919. – 1922.). S druge strane, konstrukcija je oslobođena prema vanjskom prostoru, a zgrada odmah poprima trodimenzionalni efekt. Izvornu konfiguraciju razmaka oživljava uvođenje niza ploča od rupičastog aluminija, postavljenih naizmjence duž rubova konstrukcije, u čiju su unutrašnjost ugrađeni LED-uređaji za noćno osvjetljenje. Redizajn pročelja zaokružuje ojačanje jednog od važnih elemenata zgrade, pokrov-krunu: njegova je izbočenost povećana te razmjerno usklađena s novom konfiguracijom. Sve u svemu, rezultat je profinjen dizajn u kojem se presijecaju horizontalni i vertikalni elementi tvoreći nove linije i dubine što vizuru izvorne zgrade čini bogatijom i složenijom.

Uvučenost pročelja donosi još jednu prednost: pomnožena s pet katova, omogućava ukupnu uštedu površine od otprilike 360 četvornih metara. Kvadratura je pak nadomještena ponovnim projektiranjem prizemlja te uvođenjem prostora duž trijema u ulici Turati: riječ je o novoj ovojnici koju arhitekti nazivaju “ostakljenom kožom”, sastavljenom od varijabilnih elemenata koji omogućavaju preustroj unutarnjeg raspreda.

Intervencija ne završava volumenom koji gleda na ulicu Turati: iza uličnog dijela nalazi se dvorište koje obujmljuju druga dva volumena čiji opseg zauzima parcelu. Čak i vrt, premrežen velikim kružnim čeličnim rešetkama, različitih dimenzija, koje osvjetljuju parkiralište, arhitektima postaje predmet promišljanja. Ovo je okruženje pročišćeno i redizajnirano pokrovom od tamnosivog šljunka, preoranog u dugim pravokutnim gredicama te zasjenjenog već postojećim stablima. Na taj se način dobiva i kvaliteta pogleda iz svih ureda i jača ideja o jedinstvenoj zelenoj površini, dostupnoj s ulice, u samom središtu Milana.

Samo se jedan volumen razlikuje od ostatka kompleksa. Prizemni objekt duž ulice Cavalieri, izvorno namijenjen stanovanju rukovoditelja Serenissime, izveden je sa staklenim pročeljem, plošnim i djelomice pozadinski obojenim. Dizajn ploča prati linije izvorne zgrade, no mijenja joj efekt: pročelje od neprovidnog postaje zrcalno, pružajući promatraču neprekinut odraz Ca’ Brutte.

Palazzo della Serenissima rekonstrukcijom je dobio nov život koji, kako je navedeno u uvodu, nije isključivo arhitektonski: zahvaljujući ovakvoj obnovi, vrijednost originalne zgrade može se rekonfigurirati i u povijesnom kontekstu poslijeratne Italije. Šetnja ulicom Turati – ulicom u kojoj se može doživjeti ona značajka Milana koja ga čini prijestolnicom talijanske arhitekture dvadesetog stoljeća, zahvaljujući, osim Ca’ Brutte, prisutnosti remek-djela Gioa Pontija po imenu Palazzo Montecatini (1935. – 1938.) – danas je bogatija za još jednu zgradu.